Студент

BAJKA O GOLUBIJOJ PLANINI

Toga lete poveo sam Lini na Golubiju planinu. Tu sam imao maiu dirvenu kolibu, unutra kamin. krevet, sto, dve stolice. Poneli smo konzen’c i nešto pića. Liža jc došla sa mnom iz radoznalosti, a ja u lov. Ova planina bila je čuvena po svojim divljim golubovhna, koji su je tako gusto naseljavali da. ste bili prosto opsednuti njima. Bilo ih je svuda, u vazduhu, po zcmlji, ла drveću, u svako doba dana; a roogli ste ih videti i uoću, kako. spavaiu na granama, ili lunjaju zrakotn. Meni su golubovi bili glavna hrana. Poied njih, na Golubijoj planini stc teško mogli da naiddte na još ponekU diVljač. Ja bih tck s vrcmoua na vremc uspco da übijern zcca ili malu srnu. Lov na srne bio je, doduse. zabranjen, ali'ja sam sa čuvarem lovišta i ujedno šuniarom,'đeda-Lazarom, bio u st*da2ilom prijalelistvu, Piistonirani lovac kao i ja, 'on )e bio ushiecn mojom lovačkom puškom najnovije izradc. Zamolio bi ше. ponekad, da шц je dam i onda bi jc glcdao nežno i zaljubljeno,. držcći je obcma rukama. Ovo ie oružje za кшртш divljač, ickao bi, za divljc švinje па primer. Jednom, vraćajući se iz. lova, sedeli smo pored izvora u šumi, ispod ogromnog hrasta. Dobri starac ponovo započc razgovor o puški i svinjama. i : Ja lada rckoh; Da, ova puška je dobra i za vcprovc ја sant čak poneo i odgovarajuću municiju ali njih nažalost ovde nema. Golubija plunina. koliko znam, poznata jc samo po prokfetim ptićmha, kojih sam potpuno sit. šumar. koji јс već odavno zašao u godine I imao seclu bradu, gledao me pogledom punim saučešća. Па, rcče, nažalost Golubija planina ne može da sc pohvali svojom divljinom. Ali dešavalo че i to, da zaluta neka divlja svinja u оуе ritove ■ o. ne jednom. A dešavdlo Se, docladc dobn slarac očigledno. zato da bi шс utpšio a clešavalo se da zalutaiu i više njih, pa i cćo čonor, kao jedne zimc kada sam bio sasvjm m'aci. Pcdsia.knut racloznalošću, ja ga zamolih da ml ,priča o lomc. To je, poče deda Lazar, bilo jcđne zima nc/.apamćene po svojoj opakoj svireposti. Onda jc sueg takoreći zavejao celu šumu. Goiubovi su se smrzavali u jatima. Stoje na i padaju, nalik zaleđenom voću. Ili Icte n htu ih pogodi hladna strela i oni se strmoglavc u sneg. I tada su došle svinje. Izglcda cla su ih golubovi namamili. Kako su saznalc cla je ovdc puno nezaštićenih golubova. yrag će ga znati. Tek, odjednom banušc. Bila ic, kažcm ti, takva opasna zima da jc bilo nemogućc naći hranu. Ja sam sedeo u svojoj zaусјапој. toploj od snega, kolibi, kada napolju ćuh strašnu uzbunu. Nekakvi potmuli glasovi, koji kao da su dolazili iz pakla, mešali su se sa topotorn i lomljenjem drveća. Ja yam te zime iz kolibc izlazio retko, samo ро drva, kada su mi oila potrebna da ugrejem ono nialo jela којс sam imao, jer mi je inače bilo 'oplo od snega. Izlazio sam kroz otvor koji i dan-danas posloji na krovu moje kolibe. Nije bi’o тмцспо prpbjti se sa stranc; a i zašto o'Vb?đati vra-ta'po onakvoj zinii? Radije sam, s vremena na vreine, čistio krov. Kada čuh, da-

kle, cno režanje napolju, brže-bolje zgrabili svoju pušku, koja onda ni izdaleka nijc bila tako slara kao sada, i popeh sc na krov. Imao sain šta i da vidiin. Ceo čopor divljih, pobesnelih krmača jurio jc, izduvavajući pred sobom ha sve strahe. Bilo jc to strašno videti. Jurišale s-u krvavim njuškama na drveće i lomile ga iii bar tresle toliko da su smrznuti golubovi padali sa grana kao šećerlame. Knnače su čak kidisaie jcdne na druge, ranjavale se, rekao bih da su se propinjalc na zadnje noge, kao atovi, samo da bi što pre doslc do golubova i zasitile svoju pomahnitalu glad. Ja se za trenutak uplaših da ne nalete i na moju kolibu, ili da me ne primete.-Ali kada videh da čopor ide u pravou suprotnom od kolibe, čak se osmelih i za njima ispalih pušku; ta i sam sam bio gladan. Ali čopor kao da ne primeti pucnjavu, a ja ne pogodih dobro: gađao sam s leđa, Srećom, kada sva ta rulja prođe, na širokom, krvavom putu koji je kao nožem bio usečen u sneg videh dva pregažena svinjčeta. (Prvo sam nodslio da sam ih ja pogodio, ali kada sam ih bolje pogledao, video sam da su nastradala od gužve, ne mctaka). Tako sam nckako preživeo ostatak zime. Л golubovi? upitah. Sta je bilo sa njima? Da si video kako ih jc ona j čopor uništaivao i kakva jc bila zima, kladio bi sc ida nijedan golub nećc preživeti. Ali kada je došlo proleće, i otoplilo i granulo sunce. izlaaim ja na krov, a svuda oko menc: na drveću, na snegu, u vazduhu golubovi, baš i do tada kao što je biio. Zašto ti nisi jeo golubovc. deda Lazarc? upitah. Radije si gladovao. Da nije prošao onaj ćopoi’, ostavivši ti tako ona dva svinjćeta, jamačno bi uroro od izncmoglosti. A svuda oko tebe bili su golubovi. Deda Lazar stidljlvo odmahnu glavom. Znaš i sam, rečc, zašto ше pitaš? To ic zastairelo. Odavno svi jedu golubove, i love ih eto i ti i ja nemam ništa protiv; ta golubovi su za jelo ali, ja ne mogu. To sam nasledio od mog pokojnog oca. Odakle dolazi to da se ne jedu golubovi, dcda Lazare? Iz naroda, rečc starac, to jc predanje, tako je ostalo, narodna priča. znaš. Hoćeš li da ti sve ispričam? Ja zamolih. U staro doba niko nije jeo golubovc sa Golubije planine, počc on. Verovatno su sc zato toliko namnožili. Л zašto Ijudi nisu jcli golubove? Imao nckad, u pra-pradavna vremcna, otac slna. Otac je bio čestjli čovek i zvao se Avram, a sin mu ic bio stasit, hrabar i lakomislen. Irac mu je bilo Petar. Taj Petar je bio, izgleđa, smeo i strasan lovac. Samo, lov njemu nije služio za ishranu, kao drugima. On je u njemu uživao bezazlcno i neodgovomo. Dok bi ostali lovci, kad bi došli na Golubiju planlnu, übili po nekoliko golubova, onoliko koliko im je bilo potrebno za jelo, Petar ih jc tamanio bez ikakvog razbora: übijao ih je gde bi stiigao i ostavljao ih da po zemiji tmle. PriČa se da ic bio odličan strclac, da jc mogao i sa hiljadu metara skinuti goluba zrnbm. Г lada ga je otac prokleo; Dao bog. rckao mu je, pa i sžkm postao golub, da malo okusiš kakav je golubiji život. Г, gle, istog časa Petar se pretvorio u goluba. Otacla se niko nije usuđivao da übije nekog goluba, jer su se svi bojali da nehotice ne übiju Avramovog sina. Jedna pobožna starica jc čćik usnila san u komc joj je rečeno: ako neko übijc Petra, svi golubovi če se odscliti sa Goluhije planinc, jer je sada on, Petar, njihov kralj i iako ih je nckad mučio, Golubiji ga narod 'ipak mnogo voli. Starac je završio priču i sada se smešio. Ha, rekoh, lupnuvši se šakom po kolenu, čak i da je bilo lakp, to.se dogodilo davno, do §ada je Pefar sigumo umro. Da, Al! zašto sc onda golubovj nisu odselili? reče štarac. ( ' ' » • V o ' Pa sigurno je umro prirodnom smrću, rekoh. Niko ga nije übio već jc prosto umro. Slarac шс pogleda svojim plavim, suznim očima. Maločas, kada sam ti pričao o golubovima koji su se smrzavali onc zime, nisam hteo da ti kažem, ali sada ću ti otkriti. Ovdc, na Golubijoj planini, golubovi ne umim prirodnorn smrću, jcdino ako ih neko übije. Čak ni mraz pa bio kao onc zirne strašan nc übija golubove. On ih ošamuti. Ali čim granc proleće, oni oipct ožive. Kada čuh tc reči, ćutke ustadoh sa mesta na korne sam sedeo. Naravno da nisam verovao starčevim rečima. Zašto mi nisi dosad govorio o svemu tome, deda Lazare? upitah starca, prebacujući svoju lovačku torbu, u kojoj je bio übijeni zec, preko rarnena. Starac je takođe počeo da se sprema. Ne znam, reče, možda zato što više i sam ne verujem u sve te priče. Umrlog goluba do sada video nisam sigurno nisi ni ti i to je ono u šta ne sumnjam. A zašto ne jedem golubove? To je, naravno, čisto sujeverje. Ja sam se zakleo svom ocu, kao i on svom. Ne mogu tek lako da pogazim očevo zaveštanje. Došli smo do mesta gde sc put dobrog starca razdvajao od mog. Pružih mu ruku i mi sc

DU6ANA DOKICA

rastadosmo. Cudno potišten u duši, pođoh prcша svojoj kolibi. Liza je sedela na pragu i čekala me, Ona nijc uživala u ovom osamljeničkom životu. Golubove, koje je vrlo ukusno pri : premala, sama nije volela da jede. Više su joj se sviđale konzerve. Ona je bila gradsko dete, razmaženo i sujetno. Kada me Liza spazi, veselo mi mahnu. Doneo sam ti jednog dugouška, viknuh joj. Jedva sam ga pronašao. Bacih torbu na zemlju i spustih se porcd Lize. Ona me zagrld. Bojala sam se, reče. Cega si imala da se bojiš? rekoh joj nežno. Ovo je pitoma planina. Da, rečc, ali ipak se bojim. Cega se bojiš? Golubova sc bojim, reče Liza. Po ceo dan čuče na granama, na krovu, na prozorima, i guguču. Kada smo pošli, rekla si da voliš golubove. Zašto bi ih se bojala? Sede i vrzmaju se oko kuče zato što su više pitomi, nego divlji; a valjda i sama znaš da golub mora da guguče. I zašto, rekoh iznenada, zašto nikad ne ]edeŠ golubije meso? Da nije 1 to znak nekakvog straha? Pa vidiš koliko ih je, reče Liza, mogu ti se svakog časa osvetiti. Ne misliš valjda ozbiljno, Lizo? Bojim se. reče ona. Ti golubovi ličc na neki ukleti narod. Kakav sad narod? To ti je ptica koja višc nego drugdc živi na ovoj Golubijoj planini, kao što se iz samog tog imena dS, zakijučiti, i to jc sve. Da. Ali ipak bih volela da što prc odemo odavde. Ja sc namrštih. Njene reči mi nimalo nisu bile po volji. Nemoj da sc Ijutiš, reče Uza. Ja se bojim. Eto. danas jc bio kod mene jedan mladić, tako mc je preplašio, tako jc čudno govorio. jMladič? Gde jc bio? Ovde kod mehe. Dok sam spavala. Seo je na krevet, do mojih nogu. Ja skočih. Nc. osmehnu sc Liza, nije bio živ. Jcsi li ti pri zdravoj pamcti? viknuh. Lizo, probudi se, šta ti to govoriš? Istina је, reče ona. Lep mladič. DoŠao jc t razgovarali smo. S kim si razgovarala? Sa senkom? Da. Rckao je da sc zovc Petar i da je kralj ove planine. Kralj svih golubova i njihov krvnik. Tj., da je krvnik bio ranije, a da sada to višc nijc, Reče da mu je dosaddo prokleti golubiji život. Poslc sc raspitivao za tcbe. Pomalo kao da ti jc zavidco. Kada sam mu rekla kakav si strelac, on sc pođrugljivo nasmejao. Ja sam mogao i sa hiljadu metara skinuti goluba zrnom, rekao jc, on to nikada nećc moći. Dobro. Pakuj stvari. Sutra idemo odavdc. Deda Lazar je došao da nas isprati. Dođite iduče godine, reče. Ja obcčah i čvrsto stegnuh starčevu mku. Bio sam već krenuo kada mc Liza povučc za rukav. Gledaj, rcćc, upiruči prst u nebo. Svi poglcdasmo gorc. Visoko, na plavoj pozadini neba, vidco se usamljeni golub kako kruži iznad naših glava. Nije običaj da golub leti tako visoko i da kruži kao orao-krstaš, reče dcda Lazar. Golub poćc da sc prevrće u vazduhu, kao namerno privlaćeći našu pažnju. Ne živi mu se, rekoh ja dok mi je glas čudnovato podrhtavao skinuh puškii sa ramena, pažljivo naniŠanih i opalih. Istog trenutka, ptica poče da strmoglavce pada u dubinu, Tada se desi nešto neobično. Ncbo se ispuni golubovima. Odakle li su došli? Bilo јс strašno gledati ih l slušali lepet njihovih krila. Liza se privi uz mcne. Sta jc ovo? rečc dcda Lazai. Odakle se sad pojaviše? Ni on, kao ш ја л nikada nije video toliko golubova odjednom. Doletali su sa svih strana i ispunjavali vazduh, Prekriliše nebo, zemlja se mra či- Ml smo gledali razgoračcnih ociju. I onda jato krenu. Dalek i nepoznat bio je njcgov cilj. Mogli smo da vidimo samo tonko da se jato uputilo ka nekoj nevidljivoj tacki u prostoru i da br/o odmiče prema njoj. Uskoro od jata osta mala, sivkasta mrlja. Najzad i nje nestadc, Tada videsmo da u šumi nema nijednog goluba. Vladala jc grobna tišina, u kojoj su se grane drveća posle ko zna koliko vremena opet slobodno njihale na vetru. Übio si Petra, reće stairac. * Liza me začuđeno poglcda. Ja oborih glavu. Ncće vise biti golubova, reče starac. Übuduće ce Golubija planina biti mirna i nenaseljena. I odmahnuvši: Nisi ti kriv, reče setno. Dobri starac, on jc jcdva suzdržavao suzc. Ueda Lazare, rekoh mu, ја se višc neću vraćati ovamo. Uzmi ovo. I pruzih mu pušku. On - je uze, samo se nijc ooraaovao ona ko kako bi sc obradoVao đa se mje desila nesreća sa golubovima. Okrenuh se od starca i uzevši Lizu za ruku, pođoh niz pa-

MITKO MAD2UNKOV

ZURAVKO MILINKUVIC

CRTEZI

AKVARLLI;

Mrtva voda

U vodi se sukobisjno U vodi nas rodi majka, brat ne stiže do obalc mrtva voda primi njega. Obale me opkoliše svi su Ijudi u pljćaku, bez odmora dalje plivam sva ostrva neko uze. Jata ptica otposlana svud zasede zaposele, sve đok igram mrtvu vodu niko ne zna šta da čini. Vidim brata mcđ pticama, neplivače ka zvezdama, sanjam vodu bez obala i talase nesputane. Sađ јс voda bez obala poslednja mc ptica traži, svugde imam mira sada nikud neću iz te vode.

PREDRAI, BOGDANOVIC -

Madžini sinovi

Vaskc udara Ma/.da klin po klin u siromašnoj kuei uvek sc rađa s>in pa sin kao četiri brega jedan drugoinc do uvcta Madžini sinovi dečaci nemirni uzjašu jedan drugoga i preko plota bacaju istinu da gazdama izlomc kičmu nabave negde vrč nataknu ga psu na glavu usred noći odvežu tuđu kravu i na putu kroz selo izvodc svojc zgode Djma Rado Kile i Rodc

Kile madžin

u Dubovo devojku Milica oca i ma.jke iedinica bogata i sama od rođenja bešc hroma zaljubi se u Kiieta gololana i dovede ga svojoj kući j rodi mu dva lcpa sina i jednu kći na luđem ognjištu Kile osta pevajući

DANE SrOJILJKOVIC

BTDDEN Г

7.