Студент

RAZGOVORI O PROBLEMIMA KULTURNOG RAZVOJA U SRBIJI DR ZORAN PJANIĆ

tJ OVOM BROJU OBJAVLJUJEMO AUTORIZOVANO IZLAGANJE Dr ZORANA PJANICA U DISKUSIJI NA FILOLOSKOM FAKULГЕПЈ (26. APRILA) I DRUGI DEO IZLAGAVJA SVETE LUKICA (6 STRANA) NA SKUF»U KULTURNIH RADNIKA U GRADSKOM SOMITETU SK BEOGRADA (6. MAJA). S RVI DEO LUKICEVOG IZLAGANJA OBfAVLJEN JE U PROSLOM BROJU.

PosJe - oštre po sadržini a briljantne po obliku reči druga Nikole Miloševića, na prethodnom sastanku, teško da će se među nama naćd iko ko bi stao u celini iza teza podnetih ovde na diskusiju. Nedavno, па jednom sličnom skupu, drug Uroš Martinović je rekao da je glavni nedostatak ovih teza što ne pobuđuju na nove misli, a to ne čine iz jednog prostog razloga suviše su korektne. Imao sam priliike da vidim prve nacrte ovih teza. U njiima u prvi plan bile su stavljene tzv. vrhtmska kultura i autorska Inteligencija, zbog izvesnih осепа da se neki našl najbitniji politički problemi i protivrećnosti reflektuju upravo na ovom polju. Ja sam uvek u diskusijama isticao da je u jednom ovakvom dokumentu neophodno postupiti žire i zahvatifiJ sve probleme obrazovanja, nauke i kulture, pa i u tom smislu teze koje su nam podnete ja i podržavam. Ali, čini mi se da u ovrm tezama neki bitni problemi koji kairakterižu upravo našu Republiku nisu našli dovoljno mesta. Ovde mislim na problem sela. Dozvolite mi da upotrebim ponešto stare podatke našeg poslednjeg popisa iz 1961. godine. Tada ie Srbija imala 7.642.000 stanovnika, od čega je 4,305.000 živelo na selu (od poljoprivrede). Međutim, jedan drugi podatak je veoma karakterističan: više od 10 godina starotsi u to vreme imaio je 6,131.000 stanovnika, a od toga je bea' &kofe bik> 4,■608.000, sa jednlm do tri razreda osnovne škole 558.000. sa 4—7 razreda 2 miliona i 944.000. sa punom osmogodišnjom školom svega 379.000, sa gimnazijom 82.000 sa sređnjim stručnim školama 132.000. sa fakultetom 61.000! Citajući neke materijale o visokom skolstvu u Francuskoj naišao sam na podatak da danas vlađajuća generacija u Francuskoj, a to je ona femeđu 50. i 75. godine, jeste u suštini neobrazovana, da svega 1 odsto ima sredmju školu. a samo pola promila neku od diploma visokih škola. Naši podaci takođe potvrđuju tačnost ocene o nedovoljnoj obrazovanosti starijih generacija u Evropi uopštc; stanje kod nas je teže, jer smo tek na početku velikog procesa prevođenja našeg sela u savremenu mdustntjsku civilizaciju. Dugo vremena naša ekonomska politika ežila je đa se poveća proizvodnja jednostavnim premeštanjem Ijudi iz grana sa manjom ргоđuktivnošću rada u grane sa većom produktt\tiošću rada, veldkim migracijama iz sela u grad, iz poljoprivrede u indtistriju. Stoga su osmogodišnje škole bite u suitini tako podešene da omoguće Ijudima veću tcritorijalmu po kretljivost. Danas, pri zastoju prilwa Ijudi sa sela u grad, postavlja se ozbiljan problem kako da se delimično preinače naše osmogodišnje škole, šta one treba da pruže mladim Ijudima od kojih će najvcći broj za jedno duže vreme ostati u poljoprivredi. Postoji ideja da se uvedu tri vrste osnovnih škola. od kojih jedmt posebno za poljoprivrednike. Menl se čmi da to bilo loše, da bi to našu postojeću strukturu okamenilo, đa bi to unapred p dredilo ne samo cele društvene slojeve ne&> pojedince samo za rad u poljoprivredi. otežavajući prelazak u bilo koj« dmgu delatnost. PROBLEM ŠKOLOVANJA RADNIKA U ovim okvirima se postavlja i problem radnika. Ako se zapitamo šta smo pružili našim radnicdma da steknu nova znanja i ргоfesionalne kvalifikacije, odgovor bi bio da smo uveli jx)seban sistem priznavanja stručnosti na osnovu stečendh iskustava i otvorili niz škola za kvalifikovane radnike. Te škole traju dve, najviše tri godine. Sami nastavnici tih škola na svom nedavnom skupu tražili su đa se produži školovanje, da 000 traje 34 godine i da stvarno zasluže status srednjih škola, da se u novom nastavnom planu najviše mesta da matematid, fizid i hemiji, као osnovnim predmetima, polazeći pritom od dobre pretpostavke da čovek koji je stekao širc obrazovanje, koji je obrađivao područje

u kome se primenjuju opšti metodoloSki postupci, lakše se može pnhvatiti nekih spedjalizovanih operadja, nego kada je ohmuto. I na kraju, naša Republika se isitiče svojim mnogonadonalnim sastavom. Međutim, u ovim tezaraa složena nadonalna struktura rnora da nađe više mesta, da se reflektuje potpunije na stavove i jpaTLtiku u oblasti obrazovanja, bulture i nauke. U današnjem dnrštvu, koje izvesni pdscl u svojoj ekonomskotehničkoj viziji nazivaju društvom od 40.000 časova, podrazumevajući pod tim ocnaj ukupni efektivnl fond rada ko.li pojedinac treba da utroši u toku cele svoje proizvodne Ш neke dtruge delatnosti, u prvx plan stupa ne pitanje elite, nego pdtanje masovnog znanja. Masovno znanje to je ona _ glavna snaga koja čitave narode, države, pa i čitave dvilizadje, održava u opštem toku savremenih događaja i obezbeđuje im odreaeno, niže ili više mesto u njihovim međusobnim odnosdma. Zbog toga se stalno proveravaju školsiki sistemi, poeebno ond njihovi delovi koji ршлји vrlo defmnsana stručna obrazovanja. i\ajzad, to je razlog i današnjih teških priliu celom svetu. Univerzii 5? obuhvate masovne Školske popuwl '• S Jedne - stTa P e > a ih istovremmo omtce i na svoj umverzalm naćdn ohrazuiu na poslednjim đostigniućima nauke. To su J tako vor»itef r ° mn !i P rotlvrečna procesa koja unlno c. SVUda t ovode u Zato nije čudVa \r d "бклт sastancima od predstavnika Nemačke, Francuske iU čak EiSSe u °® ога<!пе pristalloe i ogorčane na P"™«- " poslednje vreme predlažu uvođenje ciMične nastave. da “ I ?^ 2 i h JL? >dine da J' e maia diploma, đa " ifPđufcnje Skolovanja đo pune daplome j na kraju dolazi опај nijihov uobičajeoi doktaranidski kurs, kojl obrazuje Ijude za nauku na imiverzitetu i van njega. ZASTOJ U VISOKOM SKOLSTVU Imam utisak da smo posle bume ebspanzije visokog školstva, karakteristične za godiле između 1958. i 1960. kad smo stvorijj veoma origmalne oblike obuhvatanja mnogih Ijudi visokim školstvom - otvaranjem mogućnosti da Ijudi bez škoiskih kvalifikacija dođu i studiraju na fakultetim kada otvairaju centre za vanredno studiranje, osnivaili brojne više škole i nove fakultete, itd., da smo mi posle jednog takvog perioda zapali u stanje idejnog mrtvila i doživeli pravi zastoj u oblasti visokog školstva. Ne želim da poričem izvesne rezultate iz poslednjih godina. Univerzitetski nastavnlci i studentl hrabro su obnovlli raspravu o društvenoj racionalnostl nastave prvog stepena, koja je bila kodignuta na nlvo političke dogme i oznake naprednosti koncepclja o školskom slstemu. Međutdm, malo je novih ideja o tome kako univerzirtete osposobiti da prate i učestvuju u neprekidnim tehnološkim i dmštvenim promenama. Iz ovog aspekta izvesne ocene u tezama treba da pretrpe kritiku. Ovde spada poznato navođenje da je naša zemlja među prvima u svetu po broju studenata, po njihovom relativnom učešću u ukupnom stanovništvu, dok, s druge strane, ima veliki broj nepismemh. Ova ocena se iznosila na mnogim našdm diskusajama, all je vreme da je jednom odlučno odbacimo. Ne treba se zanositl da spadamo među prve zemlje u svetu po obuhvatu raladlh generacija visokoškolskim obrazovanjem. Mosmo to bili рге jedne decemje, ali zabopostojeći udeo studenata u mladim generaciravljamo da se i oetali svet razvija, na пектш područjima i brže od nas. Drugo, da održomo jama, a naravno, i da ga povećavamo. Izvesne privremene teškoće ne treba da ometu ispravno zauzeti kurs. Ovo što danas doživljava Araerika to će biti 1970. godine stvarnost En gleske i Francuske, tj. da ove zemlje bez ikak\ih teškoća, čak u perioddma manje zaposlenosti, lako apsorbuju studente koji su završili visoke škole, tako što oni zauzimaju mesta za koja se ranije pretpostavljalo da nije potrebno imaiti neke više kvalifikacije. Teze treba jasno da opredele našu politikv. u oblasti obrazovanja, da ono predstavlja glavni put civilizaciji, kako na selu tako i u gradovima, da širi masovna znanja na kojima

počivaju privreda i kultura, tehnološka i socijalna dinamika u svim zemljama u svetu. TRŽISNI ODNOSI TREBA DA OMOGUĆE SLOBODNIJA KRETANJA U DRUSTVU Posebno bdh se dotakao pitanja obrazovanja, nauike i kulture i robno-novčanih odnosa, koje izaziva velike diskusije kod nas. Ekonomski posmatrano, postoje samo dva glavna načina, dva osnovna mehanizma uspostavIjanja socijalnog balansa između proizvodnje i potrošnje. To su tržište i prinudne, najčešće državne шеге. Uspostavljanje tog balansa putem tradidja u savremenom društvu je znatno potisnuto. Ako postoje ova dva osnovna mehanizma, i ako se uporedi opŠtd tok stvari u svetu, može se konstatovati da socijalističke zemlje sve više primenjuju tržišna načela i krilerije u želji da podignu efikasnost svog privređivanja. Za razliku od njih, problem robno-novčanih odnosa u našoj teoriji je dobio širi značaj, tako Što robno-novčani odnosi čine i bazu samoupravljanja. Drugim rečima, tržišni odnosi treba da omoguće. slobodnija kretanja u društvu. Poredeći oba osnovna mehanizma, nesumnjivo je da tržište ima za pretpostavku slobođno kretanje rada, materijalnih proizvodnih činilaca, roba, pa l ideja. Ali ja ne spadam u one ekonomiste koji idealiziraju tržirešenja. Prvo, tržišna rešenja se uvek obrazuju prema načelu solventnosti. Ovi odnosi se upotrebljavaju na bazi kupovne moćl. Ako određena slojevi poseduju veliku kupovnu mođ, oni diktiraju svoje uslove na tržištu. Prema tome, tržište solucije ne raoraju blt! 1 optlmalne društvene soluclje. Drugo. ako Je reč o slobodama koje tržište donosi, koje postoje 1 koje treba prihvatlti, ostaje člnjenlca da one nisu potpune 1 da su ograničene brojnim realnlra momentima. Tako, ideja o suverenosti potrošača je imagmaima i svi pokušaji da se postavi neko potrošačko • da se izvrši socijalistički preobražaj na njenim osnovama, nisu uspeli da izdrže kritiku vremena. Mislim da je kurs ka uvođenju robno-novčanlh odnosa u cellni praviian, ali zbog navedenih razloga pozdravljam опо mesto u tezama koje kaže da pored neposrednih odnosa između onih koji pružaju i onih koji koriste kultume ushige u ši>ro(nT smislu, pored tih neposrednih međusobnih odnosa, treba zadržati 1 takve obiike kao što su društveni fondovl. Možda je ograda u teza-

ша nešto veća nego što bih je ja sam podržao. U ovim okvirima, meni se postavlja još jedan problem. Mi smo dugo vremena u ekonomskoj politici sprovodili tzv. investicionu varijantu. Privredna dtaamika je počivala na odvljanju velikog dela nadonalnog dohotka za investicionu izgradnju, člme smo postlgli visok stepen privrednog rasta, jedan period buша, jedan period sa kojim smo se ponosdli, ali koji se na kraju završio sa veliklm problemima, kako u pogledu stabilnosti cena, tako u pogledu platnog bilansa i mnogih drugih teškoća koje su nas konačno i naterale da korenito izmenimo ekonomsku politiku. Negde oko 1964. godine u prvi plan je istaknuta politika visokih ličnih dokodaka, da se sa пјош, kako većom zainteresovanošću za produktivnost rada, tako i velikim tržištem jednog značajnog dela finatae tražnje, ostvari spontana dmamika i visok privredni razvoj. Ako nismo sve zadatke koje je postavio petogodišnji plan od 1966 1970. godine ispunili, ovde več imamo reziultate koji su bili predviđeni za poslednju godinu petogodišnjeg plana. Tako, na primer, 1966. godine učešće životnog standarda u celokupnom nacionalnom dohotku bilo je 63,7 odsto, a 1970. godine pređviđeno je da iznosi 68 odsto. Mi stno već 1967. godine taj cilj postigli. Pri tome, posebno su porasli HČna potrošnja i lični dohoci od 51,7 odsto na 56,6 odsto i premašili ono što se ocekivalo za 1970. godinu. Sa ovakvom orijentacijom ka sve većem udelu Hčnih dohodaka u godišnjoj novostvore noj vrednostd došlo je do još jedne pojave, do povećanja raspona u ličnim dohocima. No. sa ovim rasponima u ličnim đohocima javija se novo pitanje: na koji način ош mladi Ijudi koji zaista zaslužuju da stelmu najviše obrazovanje to mogu i da ostvare? Odnosno, da li su sve diskusije o sodjalnoj strukturi studenata 1 đaka bespredmetne dH Eadsta održavaju izvesne realne probleme? Za mene su to realnd probleml i mislim da rešenja koja smo do sada nuđili, da se putem ogranićenih kredita ili alimentacdja iz budžeta tzrazavaju пекз uslovi studiranja, đa ona do sada msu dala potrebne rezultate. Problem mladih, problem _ njihovog školovanja, problera stica' nja najvišeg znanja, mimo materijalnog položaja porodice, jeste tako ozbiljan da ga naš budući Kongres mora razmotriti, pa l datl potpuniiji odgovor.

Dr ZORAN PJANIO

SAMOUPRAVLJANJE KAO FETIŠ ILI SRAMOĆENJE JEDNE IDEJE

Velike istorijske ideje često doživljavaju svoju degradaciju. To se đešava naročito onda kada one postanu ogoljene parole đana, Jisene balo kakve sadržine i bilo kaJcvog smisla. Na raznim sastancdma, konferencijama, diabuisijama, istupanjima, u mnogobrojnim napisima u široj publicistioi, iz dana u dan, neprekiđno i tvrdoglavo govori se o samoupravljanju na površan, izokrenut, sivo-frazerski način. »Dalji razvoj samoupraVljanja«, »borba za samoupravne odnose«, »da u cilju proširenja samoupravlj anj a«, »svakodnevna samoupravIjačka praksa naših radnih Ijudi« etc., etc., to su leči naše svakodnevice. Samo po sebi to ne bi nikome smetalo. No, ovi (u bezbrojnim formama varirani) jjezički klišei postaju prava smetnja onda kada se uopšte ne raspravlja o samoupravljanju, već o nečem sasvim drugom. Međutim, Ijudima to ne smeta, oni i daГје govocre o »daljem razvoju samoupravljanja«, o »samoupravljačkom društvu« i t. sl. Ako bi ih neko kojim slučajem zapitao za genezu ideje samoupravljanja, za njenu realnu istorijsku sadržinu, ulogu i značaj, uvereni smo

đa ne bi bili u stanju da o tome bilo šta kažti, Pa ipak... Način na kojl sc kod nas, u većini slučaje va, govori i piše o samoupravljanju jaspo po kazuje da postoji ozbiljna opasnost od degradiranja jedne velike ideje. Fetišizam samo upravljanja, lišen sadržine i smisla, ne raože ničemu koristiti. Ponajmanje svom istinskom ostvarivanju. (Frimera radi, naveščemo reči iz jednog teksta Univerzitetskog odbora objavljenog u »Studentu« ; »Svakako da se slažemo da je osnov našeg sistema samoupravljanje, i nadamo se da ćemo se složati da Je osnov samcv upravljanja dogovaranje«. (podv. D. B.) Pro glasiti »dogovaranje« za »osnov samoupravljanja« nije više neznanje (premda i ono ne izvinjava), već, neka nam se ne zameri, obična glupost. Ljudi se dogovaraju u raznim situadjama i razndm povodima, a da to ipak ne znači da ош i samoupravljaju. Dogovaranje raože biti jedan oduslova, ane osnov samoupravljanja. Kada se želi nešto da kaže ili da napiše, naročito ako su u pitanju istorijske ideje, onda se to mora činiti na misaono sadržajan, jasan i ođređen način.

DANILO BASTA

vođa bradonja

Istorija je pokazala, pored ostalog, da ukoliko se Ijudsko društvo više razvijalo i napredovalo, utoliko su i Ijudske gluposti bivale veće. Ovaj, na prvi pogled očigledan apsurd dolazi do svog punog izraza u današnjem društvu. Cini mi se da bi se vreme u kome živimo moglo nazvati i vremenom vrhunskih čovekovih gluposti. Da bi apsurd bio veći, sve se današnje gluposti, zahvaljujući modemim sredstvima za komunikaciju, uglavnom publikuju. Nadam se da neću biti patetičan ako napomenem koliko je samo Ijudskih života palo (a i danas pada) za slobodu mišljenja, za slobodno javno izražavanje misli. Danas, kada je ta sloboda kako-tako osvojena, javljaju se i drastični primeri njene zloupotrebe, njenog izopačavanja, Današnja štampa i televizija (sem nekih izuzetaka) očigleđan su primer takvog stanja. Upravo smo svedoci vremena u kome se javna, izgovorena i pisana reč degradira, pretvara u jedan teror. Današnja štampa i televizija nisu samo sredstva za slobodnu komunikaciju misli; one su i gola politička ргораganda. Na Zapadu (u početku u SAD izmišljen je i jedan poseban institut za tu svrhu, a to je institut za »pranje mozgova«. Postoje drugi koji su zaduženi da misle i čoveka treba übediti da i on tako misli i da treba tako da misli. Jednom rečju, od čoveka se traži da bude mediokritet. Tako je institut za »pranje mozgova« dobio veliki značaj širom sveta, pa i u socijali* stičkim zemljama, poprimajući različite modalitete. Sve se ovo, uglavnom, odnosi i na stani« u našoj današnjoj štampi i televiziji. Naša ”^ am P a i televizija, koristeći često monopolističke pozicije koje su neopravdano stekle u na drušlvu, uspele su da se nametnu kao jedini način da se dođe do objektivnih infor raacija o događajima u svetu i kod nas. Neka mi bude dozvoljeno da se ukratko osvrnem na jedan tekst u »Borbi« od 11, maja 1968, gde u rubrici »Covek iza vesti«, Dragoslav Rančić piše o H. Markuzeu i o današnjim studentskim pokretima. Pošto je istakao da jfl Markuze vođa »rnladih gnevnih bradonja (podvoikao S S) Dr Ra. govori o njegovim idejama s potcenjivanjem. Naravno, on je prethodno izložio, na sasvim popularan način, neke od tih ideja. Očevidno je da Dr Ra. dobro ilustruje onaj naš mentalitet koji superiorno sudi vrednosti koju sasvim slabo prepoznaje. Јег, ma* koliko se Markuzeovom shvatanju mogu naći zamerke (izvesna nekoherentnost, nesistematičnost), njegova kritika društva, na primer: analize onih strahovitih presija na Ijudsku jo dinku koje vrši jedna tehnokratsko civilizacija zavređuje najbolju pažnju. Jer, te analize mogu da izazovu otpor prema takvom društvu i da probude energiju potebnu za takav otpor.

SIMON SIMON'O' lC

OBAVESTENJE CITAOCIMA SLEDECI BROJ »STUDENTA« IZLAZI U DRUGOJ POLOVINI SEPTEMBRA.

STRANA 2

STUDENT