Студент

PODRŠKA STUDENTSKIM SAMOUPRAVNIM ZAHTEVIMA

RAZGOVOR PREDSEDNIKA TITA SA GRUPOM STUDENTSKIH RUKOVODILACA

Početkom maja 1968. godine Predsedшк Republike Josip Broz Tito primio je delegaciju Saveza studenata Jugoslavije, koju su sačinjavali predstavnici studanata imiverzitetskih centara i zadržao se sa njima u dužem razgovoru. Budi mir Lazović, predsednik CO SSJ, obavestio je Predsednika Tita o pripremama za VIII konferenciju SSJ, ističući da će se na njoj prevashodno razmatrati pitanja daljeg razvoja samoupravljanja u visokoškolskim ustanovama, pitanja intenzifikacije studija i demokratizacije obrazovanja, materijalni uslovi skolovanja, problem zapošljavanja mladih stručnjaka i pitanja idejno-političkog rada studenata. Studenti su zastupali mišljenje da je u sadasnjoj fazi razvoja samoupravljanja u visokom skolstvu student potisnuti činilac, izjednacen sa kategorijom »zaintereeovanih građaпа« i da je neophodno izboriti se za njegovo pravo mesto u sistemu samoupravljanja; da ] e . Potreonp odlučnije prići rešavanju materijalnih problema studenata, poboljšanju soci-

jaine strukture i problemu nezaposlenosti diplomiranih studenata. Takođe, konstatovano je aa je neophodno da u nastavi studenti stiču l niarksističko obrazovanje i da studenti izrazavaju želju i spremnost da kao društvenoPoiiticka snaga aktivnije učestvuju u društvenom životu zemlje. Predsednik Tito je podržao stavove Saveга studenata o potrebi za svestranijim učešćem studenata u samoupravljanju, rekavši da »s:uonti kao direktni učesnici nastavnog procesa moraju biti zastupljeni u većem broju u samoupravnim tijelima fakulteta«. Interesujući rut Р° ostalog, i za brojčani odnos nastav"пка, van nastavnog osoblja i studenata u sanoupravnim organima, za koji studenti sma? a JU da je neodrživ, predsednik Tito se zalo-2° za ak‘ivno uključivanje studenata u sve viQove samoupravljanja u visokom školstvu. 'matrajući »da su studenti, naročito studenti Kcmumisti, dovoljno zreli da bi se mogli ге*шо postavljati i konstruktivno učestvovati u »amoupravlj anju«. Govoreći o materijalnim uslovima školova,Predsednik Tito je rekao da su, ionako j broju, stipendije neopravdano niske ier 3 neo Ph°dno da se to stanje popravi, , se to odražava i na probleme socijalne studenata. nstatu jući da je socijalna struktura stuata slaba i da radnička deca teško dolaze

do fakultetskih klupa, predesdnik Tito je izrazio uverenje da se to mora popravljati, obećavši da će on lično pokrenuti to pitanje 1 založiti se za njegovo rešavanje. Takođe, predsednik Tito se složio sa stavovima studenata da su do sada bile ograničene perspekrive zapošljavanja mladih stručnjaka, napomenuvši da se ne smije ostati samo na Zakonu o obaveznom pripravničkom stažu, već se treba zalagati za »energičnija unutra&nja pomjeranja u radnim organizacijama, pomjeranja onih koji po svojim kvalifikacijama ne mogu da se uklope u novu organizaciju proizvodnje«. Drug Tito se založio i za izvesnu selekciju po sposobnostima i među mladim stmčnjacima, napomenuvši da je neophodno i dalje stvarati odnose u kojima če brže đolaziti do izražaja visoka stručnost i sposobnost. Jedan od uzroka nezaposlenosti mladih stručnjaka predsednik Tito nalazi u odbijanju raladih stručnjaka da idu na rad u unutrašnjost, u selo, ilustrujući to podacima o velikoj potražnji za izvesnim profilima stručnjaka u ranogim manjim mestima širom zemlje. »Mislim da bi tu trebalo ipak da postoji izvjesna društvena disciplina, da mladi Ijudi kada završe studije idu u manja mjesta da tamo rade izvjesno vrijeme, s tim da se kasnije vTši zamjena«, гекао je drug Tito. »Sta nam se ovako dešava! U selima nema ni liječnika, ni veterinara, ni šumarskih inženjera, ni nastavnika što nam donosi velike šiete«. Stuđenti su u razgovoru isticali da je za postizanje efektnijeg idejno-političkog rada na univerzitetu neophodno eliminisati pritisak »petrificiranih struktura« koje studentima ne priznaju idejnu zrelost i da Savez komunista na umverzitetu mora kao moćna idejna snaga da U zajednici sa Savezom studenata, »bez nepotrebnog paternalizma«, uđe u odlučnu borbu za dalji razvoj samoupravljanja i poboljsanje kvantuma i kvaliteta humanističkog i marksističkog u samoj nastavi. Predsednik Tito je, povodom toga, rekao; »Govon se o idejnim devijacijama, ali trebalo bi malo više diferencirati stvari, da se vidi sta je marksistička nauka, a šta se infiltrira izvana, sa Zapada. Mi smo vođili rat rukovođem težnjom da stvorimo socijalističko drustvo т socijalističke društvene odnose. Borili smo se za društveni preobražaj i ne možemo sada ici natrag, primenjivati neke prevaziđene teonje kapitalističkog svijeta. Naša mlada generacija, naročito studenti, treba jasno da imaju pred očima naš cilj, a to je izgradnja socijahzma. Mi ćemo se i dalje boriti za to. Udbacićemo sve ono prevaziđeno. šJo dolazi

sa strane, prihvaćamo ono što je pozitivno, Г °\т Г * 51 ' ГПО ’ a smo V£ ć dosta usvojili. Naša mlada generacija mora biti politički zrela da konstmktivno učestvuje u svim zbi. vanjima i da se ništa ne događa mimo nje. Ja upravo zehm da istaknem potrebu za većom pohtickom angažovanošću naše omladine«. Apelujući na studente da na VIII konferenaji SSJ više pažnje posvete idejno-političkom angažovanju, drug Tito im je »stavio na srce« da se dosledno bore za socijalističke principe, za pravu demokratiju i slobodu, napomenuvši da: »Socijalistička demokratija podrazumijeva svijest svakog građanina o svojim pravima i dužnostuna«, da se ona ne »sastoji samo iz proklamacija«. Dajući podršku želji studenata đa budu aktivan činilac u borbi za jedno srećnije sutra, predsednik Tito je rekao da »studenti imaju pravo da kritikuju kada vide da se izobličuju neki socijalistički principi, njihova je dužnost da se aktivno postave, da nam pomognu kako bismo brže išli naprijed«, Najbolja potpora zahtevima i težnjama studenata bile su Titove reči: »Ja se slažem sa vašim zaht|evima da se uključite aktivno u naš društveni zivot. Nema smisla da mlad čovjek čeka da napuni 25 i 26 godina, da se zaposli, pa da stupi na pozomicu društvenog života. On, ima svoju glavu da misli i mnogo može da doprinese društvu«.

VIII KONFERENCIJA SSJ Studenti traže reč

n STna Saveza studenata Jugoslavije održaj * ■ nedavno u Skopju, u zgradi Sobranja Makedonije. Ko f univerzitetski h centara bilo je 139 delegata, a rad o erencije pratio jc i veliki broj gostiju, pored ostalih: d Cr venkovski, Lazar KoliSevskl, Beno Zupančič, ®f»nlelav Pejovski, Kole CaSule, Janez Kocijančič i dr. sm Iгап reie rat podneo je Budo Lazović (fragmente °kj avi li u prošlom broju). Na Konferenciji je gopa ° ostalih i Beno Zupančić, generalni sekretar Vezne k °nferencije Socijalističkog saveza. On je kazao t>ilo IZrneđU aveza stucieila ta i Socijalističkog saveza nije ' zna čajnije saradnje i sinhronizovanih akcija pa je јЛ. ložl ° da se organi Saveza studenata povežu sa Socisavezom, da se napravi jedan program rada Ј ’ ni siu žio kao osnova za konkretne akcije, na priег * promene prevaziđenih zakonskih ili drugih propisa

a zatira je podsetio na deliimčno neuspeiu reformu visokog školstva od pre 10 godina zato što se i danas pokrece nekoliko istih pitanja. Radovan Lukić je, pored ostalog, kazao da najveće organizacione promene u Savezu studenata treba da pretrpi organizacija na fakultetima. Udruženje godine je i suviše uzak oblik organizovanja da bi mogao da zadovolji raznovrsna interesovanja studenata ... Lukić je na kraju rekao da nema ni jedne organizacije u društvu u kojoj su razlike u obrazovanju, starosti, hijerarhijskim stepenicima, željama i preofcupacijama članstva tolifco male kao što je u Savezu studenata. Polazeti od toga, ništa osim lićnlh nedostataka delegata 1 članova izvršnih organa, kao Sto su umlšljenost, nezreia ambicioznost i nemanje smlsla za kolcktlvni rad nlje i ne može blti razlog za otsustvo saradnje rukovodstva sa članstvom. Na plenarnoj sednici govorili su još Vlada Maksimovič, Denko Malevski, prof. dr Blagoje Popov, Đorđije Uskoković i đr. Konferencija je popodne nastavila rad po komdsijama. Na drugoj plenarnoj sednici poslednjeg dana Konferen(NASTAVAK NA 8. STRANI)

Dr. BRANISLAV SOSKIć

predlog za rešenje nezaposlenosti

U tržišnoj pnvredi, za raziiku od admmistrativno-centraljstičke, privredna preduzeća se odlučuju na veću ili manju proizvodnju i investicije, odnosno na odgovarajuću strukturu proizvodnje i investicija zavisno od tržišnih izgl e da, odnosno od toga da li postoje i kolika su efektivna tražnja i za kakvim proizvodima. Ukoliko su slabi tržišni izgledi, tj. izgledi za realizaciju (prodaju odgovarajućih roba i usluga), privredna preduzeća će рге ili kasnije ići na smanjivanje (restrikciju) proizvodnje ili —* ukoliko postoje uslovi na preorijentaciju svoje proizvodnje. Smanjivanje proizvodnje, pre ili kasnije, dovodi, ceteris panbus, do smanjivanja zaposlenosti, odnosno do nezaposlenosti. Kapitalistička preduzeća se, naroćito tamo gde ne postoji jak sindikalni pokret, lakše odlučuju na otpuštanje radnika. U soci j alističkim preduzećima, gde su radnici istovremeno i upravljači, zbog socijalno zaposlenih radnika, društvene intervencije (sanacije i slično) i posebnog položaja socijalističkog preduzeća u pogledu svojinskih odnosa i ograničenog snošenja rizika, do otpuštanja radnika i nezaposlenosti dolazi znatno teže- Tu naroičto dolazi do izražaja prikrivena nezaposlenost, tj. višak radne snage. Višak radne snage, ekonomski gledajući, predstavlja ozbiljan hendikep za preduzeće u tržišnoj privredi i za tržišnu pnvredu u celini, kako u odnosu na unutrašnje, tako, i još više, u odnosu na spoljno tržište. Višak radne snage deluje u pravcu ekstenzivnog, odnosno još ekstenzivnijeg poslovanja, i koči pre Jazak na intenzivni vid poslovanja. Sa cikličnim kretanjima, pa prema tome i sa problemima nezaposlenosti s Jedne, i inflacije, s druge strane, mora da racuna svaka tržišna privreda. ULOGA MONETARNO-KREDITNE I FISKALNE POLITIKE Anticildična ekonomska politika nema za cilj da ograničava tržišni karakter privrede. Naprotiv, ona treba da utiče na obim efektiv n e (platežno sposobne) ukupne tгažn je, na obim tržišta. Drugim rečima, ona treba da utiče na dizanje, odnosno spuštanje, nivoa ukupne efektivne tražnje u zavisnosti od toga da li se privreda u datom momentu nalazi na silaznoj ili uzlaznoj fazi privrednog cikiusa, odnosno da li je postao akutan problem obima društvene proizvodnje (koji pada) i nezaposlenosti (koja raste), ili je postao akutan problem opšteg dizanja cena roba i usluga inflacije. Odmerenim, selektivnim i kombinovanim merama anticiklične ekonomske politike treba da se na indirektan ili i direktan način postojeći obim (nivo) efektivne ukupne tražnje dovede (podigne ili spusti) na onaj potrebni nivo koji bi obezbedio punu zaposlenost (radne snage i ostalih faktora proizvodnje) bez inflacije (što ne znači i bez blagog rasta cena.) Monetarno kreditna politika i fiskalna politika u širem smislu reči, pored ostalog, spadaju u red najznačajnijih i u svetu najviše upotrebljavanih vidova anticiklične ekonomske politike. Antirecesiona, tj. ekspanziona, monetarno-kreditna politika dolazi naročito do izražaja u ekspanziji kredita, tj. stvaranja lakših i pogodnijih uslova za dobijanje potrošačkih i investicionih kredita, naročito spuštanjem kamatne stope od strane banaka. Smanjivanje poreza i povećanje finansiranja, tj. opšte potrošnje, jesu dva osnovna vida antirecesione fiskalne politike. Ona treba da poveća ukupnu efektivnu tražnju na tržištu potroŠakih i investicionih dobara, što deluje stimulativno na povećanje obima proizvodnje i zaposlenostiMERE KOJE OLAKSAVAJU IZMENU KVALIFIKACIONE STRUKTURE Dopimski i, za situaciju nezopslenosti i stagnaciju prozvodnje koju preživljava naša privreda, veoma značajan razlog kada je reč o onjentaciji na povećano javno finansiranje, odnosno na povećanu izgradnju i održavanje javnih objekata kao jedno od kratkoročnih sredstava antirecesione politike jeste da ono, pored direktnog rešavanja problema zaposlJ n v a . л J a neza Poslenih, raože znatno da olakša izmenu kvalifikacione strukture zaposlenih. A naime, koristeći metod selekcije trebalo bi na počelku dati prednost javnim objektima za čiju izgradnju i održavanje nije neophodan visok organski sastav (visoka tehnička opremljenost rada). Drugim recima, u izboru objekata trebalo bi dati prednost onim objektima koji bi mogli da apsorbuju pre svega nekvalifikovanu radnu snagu, како onu koja je sada nezaposlena, tako i faktlC rv. vl^ove nekvalifikovane radne snage. v О уо poslednje bi značilo veliku pomoć drustvene zajednice preduzećima, privredi u celini i reahzaciji privredne reforme. Naša privredna preduzeća, uprkos tome što ih ekonomska loа ' l°§ika tržišta a posebno međunarodnog trašta, tera da u sitraciji smanjene proizvodnje idu na smanjivanje broja radnih mesta, odnosno smanjivanje »troškova rada« po jedinici

proizvoda, sporo se odlučuju na otpuštanje viškova nekvadifikovane radne snage. Tu društvena solidarnost, što je easvim razumljivo, dolazi do izražaja, uprkos toga što »u baš ti viškovi velika prepreka za zapošljavanje školovanihi diplomiraiiih stručnjaka, kao jedan od bitmh faktora efikasnijeg i modemijeg poslovanja, za prelaz sa ekstenzivnog na intenzivni vid pnvrc; đivanja, za smanjivanje proizvodnje po jedmici proizvoda i povećanje konkretnih sposobnosti naše privrede na stranom tržištu, jednom гесju, za brže, efikasnije i radikalnije sprovođenje privredne reforme. Preduzeća se teško odiučuju da »e oelobode viškova radne snage ako to oslobađanje znaci pretvaranje radnika u nezaposlene sa veoma lošim izgledima da u situaciji privredne stagnacije nađu neki drugi posao preko biroa za zapošljavanje. Međutim, preduzeća bi se lakše odlučila na oslobađanje viškova radne snage kada bi društvena zajednica, šire koristeći javno fi* nansiranje, izgradnju i održavanje objekata društvenog standarda, stvorila mesta za zapošljavanje tih viškova. Teško je razumeti stavove koji mogu da ne respektuju neophodnost jedne takve društvene akcije. Prepustiti samo tržištu da natera ргеduzeća na apsolutno smanjivanje radne snage u situaciji smanjenog obima proizvodnje, kome je inače prethodio estenzivni vid privređivanja, odnosno ostavljanje da do relativnog smanjivanja radne snage po jedinici proizvoda doffe u situaciji kada privreda bude dobila übrzanjc, znači gubljenje dragocenog vremena, znači zaostajanje koje se teško može kasnije nadoknaditi, naročito kad se imaju u vidu kretanja na svetskom tržištu i orijentacija u pravcu svestranijeg uključivanja u međunarodnu podelu rada. бТА BI TREBALO DA SE GRADI Izgradnja i održavanje objekata društvenog standarda odnosno javnih objekata obuhvata široki dijapazon aktivnosti: Tu pre svega spada: a) stambena i komunalna izgradnja i održavanje (prigradska naselja, parkovi, sportski i rekreativni centri, dečji vrtići, domovi kultuге, škole, zdravstvene ustanove itd., odnosno, elektrifikacija, vodovodi i sl.), —b) izgradnja i održavanje putne mreže (magistralnog, regionalnog i lokalnog karaktera) i propratnih objekata, što je ueophodan preduslov razvoja svake moderne privrede i razvoja turizma pre svega, kome se u našoj zemlji, s pravom, pridaje sve veći značaj; c) meliracioni radovi regulisanje reka i izgradnja brana čije nerešavanje nanosi velike štete nasoj privredi, izgradnja kanala za navodnjavanje lokalnog i regionalnog karaktera, akcije pošumljavanja i slično; d) izgradnja i održavanje određenih energetskih objekata itd. Kad se govori o izgradnji i održavanju javnih objekata, onda se ne misli na neku po kvalitetu novu privrednu delatnost, Ovde se radi samo o intenzifikaciji te izgradnje, naročito na određenim punktovima. Radi se, dakle, o dodajnoj, povećanoj izgradnji i održavanjn javnih objekata. Povećana izgradnja javnih objekata nije jedino sredstvo za rešavanje problcma nezaposlenosti- Tojejedno od sredstava, pored ekspanzione monetarno-kredit-. ne i fiskalne ekonomske politike i nekih za naš sistem specifičnih mera (u pogledu ličnog rada i tercijalnih delatnosti i sl,), U situaciji nezaposlenosti treba prioritet dati onim radovima koji su po svojoj prirodi niskog organskog sastava kapitala, odnosno koji se mogu izvoditi bez velike tehničke opreme. Ovo za razliku od izgradnje javnih objekata u situaciji dinamičnog hoda privrede i relativno pune zaposlenosti, kada dolazi do neštašice radne snage. Pri izboru javnih objekata potrebno je takođe voditi računa i o mobilnosti, odncsno nedovoljnoj mobilnosti radne snage. To znači da pored izgradnje neophodnih krupnih objekata, posebno mesto treba dati radovima lokalnog i regionalnog karaktera. Povećana izgradnja javnih objekata, odnosno objekata društvenog standarda, jeste kra tkoročno sredstvo, tj. sredstvo koje treba koristiti samo u situaciji privredne stagnacije i nezaposlenosti i samo donde dok ostale oblasti privređivanja, kao rezultat povećane tržišne tražnje, ne budu u stanju da ponovo ali sada u situaciji proširenog obima proizvodnje i dinamičkog hoda privrede, ne remeteči intenzivan karakter privređivanja prihvate raniji višak radne snage iznad neophodnog obima radne snage potrebnog za tekuću izgradnju javnih objekata. To znači da nakon što se postigne cilj likvidira nezaposlenost i dinamizira privreda ovim i drugim sredstvima, pre svega ekspanzione monetarno-kreditne i fiskalne politike, kao i stvaranjem povoljnijih uslova i klime za lični rad i tercijalnu delatnost izgradnju i održavanje javnih objekata treba postepeno svesti na onaj obim koji društvo oceni da je optimalan. IZVORI SREDSTAVA Na kraju treba reći da sredstva za finansiranje izgradnje i održavanje objekata društvenog standarda, tj. javnih objekata, ne predstavljaju nerešiv problem u društvu koje više nije vezano zlatnim standardom. Ima nekoliko mogućih izvora sredstava. To su : 1) fondovi koji već kod nas postoje, ali kojima bi trebalo povratiti odnosno sačuvati isključivo namenski karakter, nezavisno od nivoa raspolaganja tim sredstvima. Tu dolaze pre svega: (a) fondovi za stambeno-komunalnu izgradnju (čije gubljenje namenskog karaktera je imalo štetnih posledica ), (b) fondovi za izgradnju saobraćajnica (koji se, pored ostalog, obezbeđuju prodajnom cenom benzina, registracijom vozila i sl.) i (c) fondovi za nezaposlene. Stanje u kom se nalazi jedna privreda treba da bude determinanta toga da li treba ostati pri istom iznosu sredstava ili povcćati procenat doprmosa za te fondove- Kod nas bi to bilo aktuelno naročito kod poslednja dva fonda (fonda za izgradnju saobraćajnica i fonda za nezaposlene); 2) namenski fondovi formirani uvođenjem novih doprinosa, koji, po pravilu, ne bi trebalo (NASTAVAK NA в. STRANI)

STUDEMT

STRANA 3