Студент

PROFESORI

Pcšto se ustali u jednom koledžu, teško da će sredina i mogućnosti profesora olakšaiVaLi, a još manje izazivati nezavisnost duha. On je član sitne liijerarhije, skoro potpuno obuhvaćen društvenom sredinom srednje klase i njencm segregacijom intelekiualnog od društvenog životai. U takvoj hijerarhiji, mediokrlitet stvara svoja sopstvena pravila i svoju sopstvenu predstavu c uspehu. A sam put ka uspehu može lako biti isto toliko administrativna služba koliiko i kreativan rad. Međutim, proces formiranja profesora pod uticajem snaga unutar univerziteta je samo jedaa deo priće. školski slstem u Sjedinjenim Državama nije autonoman; ono što se zbiva u njemu u potpunosti zavisi od promena u ostalim društvenim oblastima. školska ustamova često ne predstavlja toliko centar indcijatiive koliko prilagodljive organizme; nastavnici često nisu toliko nezarvisni duhovi koliko su malo plaćeni službenici. Spoljne okolnosti i potrebe 9U uticale na upis i nastavni pro gram visokih škola i koledža, kao i na tip predavača i uloge koje igraju unutar i izvan univerziteta. Povlačeći analogiju između sveta nauke i ekonomskog sistema, možemo da dobijemo potpuniju sl'ku tipova akademskih Ijudi koji ispunjavaju centre više nastave u Sjedinjenim Državamai. Stvaralac je onaj koji kreira Ideje, prvi ih obelodanjuje i ako je moguće, proverava ih; u svakom slučanu on stavlja rukopise na raspolaganje onom delu tržišta koie je u stanju da ih razume. Među proizvođačima ima samostailnih preduzetnika koji još uvek predstavljaju glavninu kao i rukovodećih lica u nauČTK>istraživačkim ustanovsjma raznih vrsta, koji su u stvari administratori proizvodnih jedinica. Zatim postoje oni koji slično trgovcima na veliko, iako ne proiizvode ideje, vrše njihovu distribuciju u vidu udžbenika drugim akađemskim Ijudima, koji ih sa švoje strane prodaju direktno studentima potrošačima. Ukoliko akademski Ijudi predaju, i to samo predaju, oni predstavljaiju maloprodavce ideja i materijal one bolje daju originalan proizvođači, a slabije velikoprodavci. Svi su akademski Ijudi, bez obzira na vrstu, 1 potrošači tuđih proizvoda u odnosu na proizvođače veleprodavce preko knjiga, a u izvesnoj meri i u odnosu nai malcprodavce putem ličniih konverzacija sa lokalnlm tržištima. Moguće je da se nekii apecijalizuju u potrošnji; oni onda postaju veliki asimilatori pre nego korisnici knjiga i briljantnd su u bibliograifijama. U većini koledža i univerziteta zastupljeni su svi ovi tipovi akademskih Ijudi i svi mogu da prosperiraju, ali proizvođač, moždai zajedno sa veleprodavcem udžbenika, uživa najveći ugled. Opšta hijerarhija akademskog nivoa ide od profesora najvišeg ranga na unlverzitetu, koji drži malo predavanja, a mnogo se bavi naučno-istraživačk’m radom, do aisistenla, koji se mnogo bavi nastavom. a mado ih ni maio naučno-istraživačkim radom. Napredovali u akademskoj kaidjeri znači privlačiti studente, ali u isto vreme nastavljati naučno-istrafivački rad i, na> kraju, naročito za mlađeg čoveka, objavljivanje dela može da bude značajnije od uspeha u nasfavl. Normalna akademska kahjera podrazumeva hijerarhiju unutar jedne instituoije, adi uspeh unutar te institucije ima veliikog značaja i za uspeh van nje. Postoji neposredna uzajamua veza između predsvanja u jednoj instituciji, objavljivanja uaučno-istraživačkih dela i pouuda iz drugih Lnstitucija. U dvadesetom veku, akademživot u Americi uglavnom r »e uspeva da ambiciozne Ijude zadovolji samo akademskim kaf*jerama. Ova profesija ne daje dovoljno visoki staus u odno na novčane žrtve koje iziskuplata i stil života su relativskučcni i nezadovoljstvo ne* h naučnika je povećano sveda> je nj hova inteligencija ualeko veča nego u Ijudi koji su moć i prestiž u drugim °blastima. Takvim nezadovoljprofesorima, novi razvoj u flaučno-istraživačkom radu i ad'Uinistrrciji pružaju zgodne moSućnosti da postanu, tako reći, rukovodeća Uca, a da n e moraju da budu dekani. Uok inteme akademske snage ptetvaraju neke profesore u »ma •Oprodavce«, spoljne sile privla-

če druge, naročito na velikim univerzrtetima, ka karijerama novog preduzetničkog tipa«. Ratno iskustvo je pokazalo da profesor može da bude koristan u sastavljanju državnlh programa, kao i u armiji. Međutim, naućno-istraživački rad može najpre da ga izmeni sa uniiverziteta u druge životne situacije. Upravo u vezi 9 naućno-istraživačkim radom i novčanlm sredstvima koja on iziskuje, ti profesori postnju neposredniji pomoćnici šireg mkovcdcćeg dem'jurga koji oni sanktifikuju svojim profesionalnim statusom i uslužuju stručnijim metodama. Kako je nauka roba koja se može direktno prodati, možda je neophodno da se neki profcsori specijalizuju za prodaju nauke koju dmgi proizvođe, a da opet trcći podcšavaju svoj inlcleiktualni rađ direktno prema potrebama tržišta. Kao što farmaceut prcdaje upakovane lekove s vijše autoriteta nego obićni trgovac, ako i profesor prodaje upakovano znaaje uspešnije od laika. On iznosi na tržište prestiž svoga univerzitetskog položaja i stare akademske tradicije nekoristoljublja. Taij oreol nekoristoljublja je više nego jednom iskorišćen za iinterese kompanija koje trguju profesorovim znanjem i imenom njegovog univerziteta. Naravno, odavno je poznato da su okonomske nauke »Svajcarska garda jakih preduzeća« koja se, međutim, obićno nalaze na izvesnom odstojanju. Sadai su, pak, mnogi vrhunski profesionalni iekonom:T>td dlrektni zastupnici biznisa. Inženjerima 1 pravnicima stmčnjacima koji se najčešće nalrce u saveto •davnoj službi pridmžuju se i aikademski Ijudi, koji sarađuju s mkovodećim kadrom u rešavanju problema uprrivljanja; procenjuju tržište za plasi-

ranje proizvoda i proveravaju ! mlšljenja o firmi ili biznisu uopšte. Potrebe za tim se povećava'ju, jer se biznis i poslovna udmženja razvijaju i preuzimaju ulogu ckonomskih upra.ljača čitave privrede, Ove organizacije osećaju potrcbu za tuma č;ma tih njihovih novih Uiloga, i kako je propagandna služba postala briga naijvišeg mkovodećeg kadra, fraziranje je potisnuto ozbiljnim istraživačkim radom koji je pažljivo podešen za unutrašnju i spoljnu primenu. To znači da treba angažovati obdarene istraživr.če kao i profesorc sa raznih univerzileta, koji stavIjaju pečat svojih univcrziteta na rezultate istraživačokg rada. Nova akadcmska delatnost se u sociološkim istraživanjima, na primer. ne zanima viiše narušenin\ Ijudislkim vredncsjima u dmštvenom razvoju: slučajevima besprlzomika, uličnih žena i em’granata koji nisu uspeli da se amerikaniziraju. Naprotiv, ona je vczana za najvfši nivo društva, a naročito za obrazovanje kmgova visokih rukovodilaca b’.znisa. Prvi put u istoriji svojc naučne discipline, sociolozi su vezani profesionalnim obavezama i društvcnim kapitalom uz privalnc i društvene snage koje se nalaee visoko iznad nivoa-službe socijalnog rada. Sada, pored starih, postoje i nove vrste sociologa koji proučavaju nestabilne i malodušne radnike i direktore koji ne poznaju veštinu usklađivanja Ijudskih odnosa. Među profcsorima dmštvenih nauka i ekonomiije sa tri ili četiri voliika univerzitotai, javlja se novi preduzetnički obrazac uspcha. Cesto se čuje u tim centnma da se prcfesor bavi svim dmgim osim nastavom.. On je savetnik vclikih korporacija. biroa zai nekrctnine, komiteta radničkog mkovođenja i osaiva-

svoju sopstvenu istraživačku firmu u kojoj prodaje istraživačku delatno’at i prestiž tradicionalne nepristrasnosti svoga univerziteta. On postaje čovek koji ima svoje osoblje i režijske tioškove. I upravo ti troškovi zajedno sa sistemom isplaćivanja honorara za odrcđene poslove prouzrokuju kod njega neku vrstu poslovne uznemirenosti. Cinjenica da taikav akademski preduzetnik obično ne juri za novcem, često daje posmatraču utisak da se pofesor igra biznisa 5 postiže prestiž zbog svoje ekscentričnosti i niskih ličnih prihoda. Ali bez obzira na molive i posledice, nckc cAademstke karijere počinju da zavise od osobina koje su tipične za prodorne biznismenc i drektorc korporacdja. Mora se shvatili da je sve ovo još uvek izuzetna pojava, pogotovu ako se uzme u obzir broj profesora koje obuhvata. Može se smatrati i kao jedna međuigra, jer dok s jedne strane profesorski preduzetnik uspeva, njegov uuiverzitet preduzima ono što jc on izgradio i pretvarai ga u jedan odsek ove subvencionalne ustanove služeći se njenom reputacijom za postizanje uvaženijlh i stalnijih prihoda. S dmge strane, čak, orijentaciona i stručna znamja omogučavaju početnicima kojima se predaje da se zaposle kao stručnjaci u službama korporacija i države. Naisuprot bizniismenlma i ostalim laioima, profesori verovatno nisu prvenstveno zainteresovani za materijaJnu, položajnu i političku korist od svoje delatnosti, Takvi rezultatl su za njih pre svega sredstva za postizanje drugih ciljeva koji su usredsređcni na napredak njihove »karijerc«. Islina je da profesorima svakako dobro dođu mala povećanja prihoda koja im može doncti istraživačka aktivnost:

mogu osećati ili ne osećati izvesmo zadovoljstvo što pomažu direktorima da upravljaju postrojenjem na unosnlji način i s mamje neprilika; mogu biti lli ne biti snažno poneseni stvaranjem novih i intelektualno prihvatljivih ideologija za ustanovIjenu vlast. Ali ukoliko oni oslaju naučnici, nj'hovi ekstra-intelektualni ciljevi se usredsređuju nai unapređenje njihovih karijera. S te tačke gledišta, učestvovanje profesora u novim ideološkim i prakbčnim proučavanjima je. delimično, odgovor na nove prilike za zaposlenje koje se javljaiju usled povećanja razmera i intenzivnosti birokratskog karaktera modemog biznisa i usled intelektualizacije odnosa izmedu poslovnih korporacija i ostalog dela> dmštvene zajednice. Birokratizacija donosi sobom povećanu potražnju eksperta i formiranje novih obrazaca karijera: sociolozi koji odgovatraju na tu potražnju, s manje ili više uspeha postaju • funkc : oneri višeg ili nižeg stepena u biznisu | I državi. 1 sami centri univerzitetske nastave reaguju na ovu potražnju na naučnicima koja dolazi 'spolja, težeći sve više da proizvode, naizgled apolitičke stručnjake nasuprot slobodnim intelektualcima. Tako naučnici sa koledža, koji se bave vezama | s radništvom, radije postaju j »eksperli« i rade u radnićkom odboru nego da pišu i bore sc za radiikalnu ili konzervativnu j publiku kao i za javno sirenje čistih ideja. U vezi s tim, mo, demi rat predstavlja ozdravljej njc eksperata, a naročito eksper, ta za demagogiju liberatlnog o | pravdavanja. Onima koji ostaju u akademskom svetu, postaje pristupačna karijera novog poduzetnika. 0vaj tip čoveka je u stanju da naproduje u svojoj univerzitetskoj karijeri osiguravajući sebi prestiž i izvesnu moč izvain nje. Najvažnije je što on može da pod : gne na univerzitctskom domenu pristojno finansiranu usta novu koja dovodi akademsku sre dinu u kontakt s posilovnim Ijudima i tako često postaije prcd-

met zavisti svojih povučenijih kolega koji se oslanjaju na njega za vođenje imiverzitetskih poslova. Pa ipak, pokatkad se ispoljava kako ove nove karijere mogu da se spuste u nešto što je na svoj način bar isto toliko nezadovoljavajuće čak i za najmlađe i najdinamičnije Ijude, iako ih izvlače iz akademskih kolotečina. U svakom slučaju, novi akaidemski preduzetnici često izgleda nisu svesni svojih ciljeva: zaista, čak ne izgleda ni da imaju utvrđenu predstavu o uslovima u kojima bi mogli ostvariti zaidovoljavajtići uspeh. Kao celina, amer’čki profesori univerziteta su retko, aiko su uopšte, politički angažovani: ten dencija ka ulozi stručnjaka je, pojaiiavajući njihovu apolitičnu profes’onalnu ideologiju, oslobila svaku političku angažovanost koju su mogli imati i često, usled puke atrofije, čak i njihovu sposobnost da shvate političke probleme. To je razlog zbog koga se često sreću novinari srednje klpse koji su politički budni: ji nego vrhunski sociolozi, ekoI nomisti ili profesori političkih l nauka. Američki univerziitetski sistem I retko pruža političko obrazova: nje koje bi osposobilo Ijude da I ocenjuju ono što se događa u opštoj borbi za vlast u moder! nom društvu. Sociolozi imaju mao iii nirnalo stvarnog kontakta s postojećim buntovničkim delovima društva; ni sjednim levičarskim listom prosečni akademski Čovek ne dolazi u aktivni kontakt u toku svoje karijere; ni jedan pokret ne bi ni tolerisao ni priznavao prestiž a kamoli poveravao dužnosti polltičaru intelektualcu; akademska zajodnica imai malo korena u radničk'm krugovima. Taj vakuum znači da se američki naučnik nalazi u situaciji koja mu dozvoljava da preuzme novu ulogu u stvari da postane oruđe poUtike bez ikakve političke ideologije i 9 malim osećanjem političke odgovomosti. (Iz knjige »Bcli okovratnik«) UAJT MILS (PREVOD: DUBRAVKA ANDRUASEVIĆ

ŠTRAJK

p re necJlju dana zvono Osme beogradske gimnazije bezuspešno je pokušavalo da dozove učenike Četvrtih razreda u školske učionice. Maturanti su bojkotovali nastavu. Velika se gužva stvorila, pisane su peticije, sakupljall se potpisi, držali zborovi. Sve to, izgledalo je, samo zbog jedne otkazanc ekskuraije i jednog ođlloženog sportskog dana. U stvari, nije to bilo baš tako jednostavno. »Tražimo da se i u našoj školi, po ugledu na ostale beogradske gimnazije, uvede učeničko samoupravljanje« piše na početku peticije koju su napisali maturanti. Potpisali su se ne samo oni, već i mnogi učenici drugih i trečih razreda. I stvar postaje jasnija. Pitanje učeničkog samoupravljanja, u ovoj eimnaziji (a i u drugima) toUko puta postavljeno izgleda po ovome, da nije rešeno. Sada učenici pokušavaju da to reše nešto neobičniijim metodama. U svakom slučaju činjenica ostaje: učeničko samoupravljanje je i ovog puta prenebregnuto. štrajk učenika Osme gimnazije je tako izraz revolta ne samo zbog ovogodišnje otkazane ekskurzije, več zbog višegodišnjeg otpora pojedinih profesora da shvate pravi smisao i značaj onoga što se naziva samoupravljaniem učenika. A čud no ga zaista neki profesori shva taju. Tu je Skolski komitet, na kraju polueođa i godine pozivaju se predstavnici razreda prilikom raspravlianja o ocenama, ni je godišnia konferencija SO. a kada o nečemu treba odlučiti neki se prave kao da ovi forumi ne postoje. I nije važno što na godišnioi konferenciji sede dva-tri profesora fzadužena), i što sastancima školskog komiteta, koji u ovakvoj situaciji sarao formalno postoji, ne prisustvuie nikad ni jedan profesor (zaidužen ili nezadužen); niie važno ni to što dva učenika u Savetu škole samo figuriraju. Istina, glas učenika se. kada ih pozovu, na sastanke Nastavničkog veča, sasluša i ništa više. Njihov predlog se ili nadglasa (ier profesora ie pedeset a predstavnika učenika samo nekoliko) ili prihvati, ali na tome sve i ostane. Deplasirana je tvrdnja da učenici žele da zloupotrebe svoja prava mešaiući še u pitanje raspodele, na primer. Ali pitanie da li održati ekskurziiu na nočetku godine ili na kraju, pred samu maturu, je, pre sve-

ga, stvar samih učenlka. Pogotovu kada se zna da su se i prošle godine profesori oglušili o učeničke proteste i da na ekskurziju, održanu pred matum, nlje otišlo jcdno čitavo odeljenje d mnoštvo maturanalia iz drugih odcljenja. Trebalo je završiti maturske radove i p>opravljati occne. Međutim, ove godine oni uopšte nisu bili uključeni u diskusiju o ekskurzijama. Da ne govorimo o tome ia je ekskurzija otkazana onda ka-

da je većina razreda već sve orgarazovala. Hoće li biti preduzetc ncke mere protiv učonika? Ne znamo. Koliko će se dobiti time što će nekoliko učenika, možda, biti kažnjeno? U cara Trojana i dalje ostaju kozje uši. I da li su učenici jcdini koje tieba pozvati na odgovornost? Zašto samo oni dobijaju slabe ocene kada ne ispune svoje dužnosti? MIRJANA VASOVIC

Pouka o (ne) solidarnosti

Ako za vreme odmora uđete u dvorište Osme beogradske gimnazije videćete jednu neuobičajenu scenu. Učenici ozbiljnih lica, okupljeni u grupe, živo raspravljaju, gestikuliraju, sve dok zvono ne prekine diskusiju. Počihje Čas i Školom vlada tišina, No ne tako davno slika je bila drukčija. Na početku školske godine učenici četvrtih razreda tražili su da se ekskurzije za njih organizuju u septembru. Uprava škole je to prihvatila i zatražila plancn ve ekskurzija. Kada se planovi bili izrađeni stigao je odgovor: »Ekskurzija se odgađa zbog potreba civilne zaštite«. Bio je to

grom iz vedrog dovoljno snažan da revoltira učenike. Učenici nekih odeljenja četvrtih razreda društveno-jezičkog smera napustili su čas i u znak protesta proveli 45 minuta u školskom dvorištu. Nesolidarne drugove dočekali su anlauzom rečitijim od bilo kakvih drugib prebacivanja... Stvari se još nisu bile smirile kada je sve počelo iznova, ali sada u mnogo širim razmerama. Među učenicima je prostruiala vest da će u subotu 5. oktobra biti održan sportski dan. Uoči tog dana iznenada je preko razglasne stanice objavljeno da se soortski dan odgađa na neodređeno vreme zhog rđavih vremenskih uslova. Sve bi bilo u redu da i samom profesoru fizičkog vasnitania tog dana nije bilo vruče. Bio ie to jedan od toplih i sunčanih dana. Spontano je predloženo da se svitradan ne dođe na predavania. Zakazan je sastanak za sve učenike na trgu Marksa i Engelsa. Odelenjima su kružile liste sa ootpisima učenika koji su se obavezivaU da neče doči na nastavu. Vlađalo ie ne samo uzbuđenje več i nekakav ponos, no sada. kada možemo sagledati i rezultate, pokazuje se da razloga za to niie. b'lo. bar ne dovolino. Od nreko hiliadu učenika koliko nohađa eimnaziiu. samo nekoliko odeljenja nije bilo na nastavi. Svi ovi događaji koji su zatalasali inače miran tok života Osme beogradske gimnazne pokazali su nedostatak solidarnostl pa i organizovanosti među učenidma. A to može noslužiti i kao pouka i kao primer. Danas. kada je sve nrošlo, mno gi se truđe da sve obiasne, nad neka odelienja nadnose se senke strogih kazni, a noiedini profesori nokušavaiu da iz sveqa izvuku neku korist za sebe. Naime, ponekad od on’h razrednih starešina čiie odelienje niie »zabludelo«. obiašniava to svoiim inače davno noliuhanim autoritetnm. Svakako da če se i učenici i nrnfesori slož.iti da se autoritet, noliuljan zbog neispuniavania datih obečanja, neče povratiti neobrazJoženim, samohvalama.

ZLATKO ISAKOVIĆ

Staljinistička zavera protiv Socijalističke Cehoslovačke

Staljinisti tako definišu socijalizam da im debirokratizacija, demokrtizacija, duštveno samoupravljanje, prvazilaženje centralističke i distributivne privrede i sl. izgleda kao opasnost po socijalizam. Po torae se vidi kollko je staljinizam stvamo socijalizam! Do snažnog pritiska međunarodnog staljinizma na Cehoslovačku došlo je ne toliko zbog njene želje za izvesnim nacionalnim osamostaljenjem (Rumunija je to već postigla, a intervencije ipak nije bilo), koliko zbog revolncionarnih promena u njcnom društvenom sistemu. 0ligarhijsko-estatlstički sistem u Istočnoj Evropi, posebno u Poljskoj (setimo se studentskih demonstracija u proleću ove godine) i NDR oseća se ugroženim od zaraznog Cehoslovačkog primera. Pod maskom sprečavanja »kontrarevolucije« u Cehoslovačkoj, statistička oligarhija solidarno vrši kontrarevolucionarni prltisak na tu zemlju. Unutrašnji sistem ispoljava se i u njegovim odnosima prema dru gim zemljama. Izvesno popuštanje unutarblokovske discipline još uvek nije bitno poremctilo predominantan položaj SSSR-a u određivanju ne samo spoljne politike nego i unutrašnjeg uređenja zemaija članica Varšavskog ugovora. Kako su se posle oktobarske revolucije umnožavali centri revolucionarne akcije i broj lističKih zemalja, tako je rastao monocentrizam i hegemonizam,

koji je nastojao da svima nametne jeđan model »socijalizma« staIjinistički. Pokazalo se da je i raspuštanje 111 intemacionale od strane Staljina 1943. bio samo diplomatski potez dobre voIje prema zapadnim saveznicima. Za hegemonističke ciljeve nije više bilo neophodno postojanje formalnc međunarodne staljinističke organizacije. Pa ipak je posle rata stvorena »mala interaacionala« u formi Ko minforma. Od pre izvesnog vremena hegemonističkim ciljevima služe međunarodna savetovanja. I pored svega toga, počev cxl 1948. pa nadalje, postepeno se osamostaljuju pojedine partije i zemlje. Prvo Jugoslavija, a kasnije i Kina sa jednom grupom, koiu đoduše nastoji da potčini sehi, Strahovit pritisak na Cehoslovačku pada baš u vreme dvadesete godišnjice rezolucije Kominforma protiv KPJ, o kojoj naša omladina na žalost veoma malo zna, ali ne svojom krivicom. Jedna mlada i autohtona revolucija nije mogla više da oodnese nametanje staljinistič kog modela i zato se 1948. našla na udaru (političkom, ekonomskom, diolomatskom i vbjnom) međunarodnog staljinizma. Jugoslavi ja je onda stajala apsolutno sama pred staljinastičkim sistemom država i kompartija. A Cehoslovačka sada ima podršku Jugoslavije, Rumiuiije i velikog broja drugih komunist’čkih partija, a pre svega KP Italije i Francuske.

U Cehoslovačkoj postoje veliki izgledi za pobedu istinskog socijalizma. Ako apstrahujemo njen međunarodni položaj, objeklivni uslovi u Cehoslovačkoj daleko su povoljniji nego u Jugoslaviji. Cehoslovačka je razvijena industrijska zemlja, sa visokom kulturom i velikim demokratskim tradicijama. sa kojima sada nastoji da uspostavi stvaralačko-kritiiaki kontinuiitet. Zato ona može dati primer socijalizma za visoko razvijene zemlie. Mi smo više godina, naravno zahvaljujući sebi, imali »monopol« na soci jalističku avangardnost. On nas je povremeno uspavljivao samozadovoljstvom. tako da nam ie neophodno stvaralačko takmičenje uz istovremenu najtešnju saradnju sa Cehoslovačkora. Ako pritisak na Cehoslovačku uspe, posledice po socijalizam i komunistički pokret biće tragične. Borba komnartija Zapada za tzv demokratski put u socijalizam biče jako otežana. Proccs đestaljinizacije u Istočnoj Evropi biče ponovo sasečen u samom početku i čak če se iči nazad. u staljinističkom pravcu. Najzad, to će dovcsti do ponovnog međublokovskog zaoštravanja i dati adute drugoj supersili da nastavi sa svojim dominikan skim repubhkama. viietnamimn i sl. SVETOZAR STOJANOVIC NAPOMENA: Ovi tekstovi su sažeti deo izlagania u jednoj điskusiji održanoj 18. jula povodom poznatog (fa moznog) Varšavskog pisma.

SREDNJOŠKOLCI! REDAKCUA »STITDFMTA« POZIVA VAS DA, AKO IMATE IMTFRESA ZA NOVINARSTVO ILI SE BAVITE KNJTŽEVNOŠĆE. DOĐETE NA SASTANKE REDAKCIJE SRFDNTOŠKOLACA SVAKE NEDFIJE U 10.30 ČASOVA U REDAKCI.TI »STUDENTA« Markovića 79/11. tel. 645-894).

1968/20

STUDLNT

11