Топола

16

prem te žalim, jer ti ogorčava život. Ti da ovdje n’jesi učinila ništa, od kada si došla u krajeve naše ? Tko je dakle sjetu razgalio kralju, tko li je od ljeta susteg’o do ljeta nagovorom blagim grozoviti onaj naš običaj drevni, da svoj život stranac, obliven u krvi, sad ne gubi više u hramu Dijane? tko 1’ od smrti prjeke izbavio sužnje, i poslao natrag toli često puta u zavičaj mili ? Zar nije Dijana, mjesto da se kara, što joj nesta ljudskih već žrtava drevnih, obilno ti nježnu uslišala molbu? Zar pobjeda lakim ne oblice krilim vojsku, i ne grede vjestnica pred vojskom? Zar nas svakog ljepša ne obs’jeva sreća, od kad vladar, koji od toliko ljeta vlada nama svagda hrabreno i mudro, sada već, uza te, i blagošću slovi, pak i nama time üblažuje dužnost, da slušamo sljepo svojega vladara. To je tebi ništa, što rominje sada na tisuće melem od tvojega bića, i što puku, komu sami bog te posla, posta mlade sreće nepresahli vrutak, i što na tom pustom i krvavom žalu ti pripravi povrat i spasenje strancim ? Ifigenija. Mala stvar će lako izmaknut se vidu, koji dalje vidi, šta ostaje jošte. Arkad. Hoćeš li i onog uznositi hvalom, koji ne zna c’jenit ni vlastitih čina ?