Топола

86

a kneginji sada zapov’jedaš gordo ? Ne ! Ta ja sam vikla od mladosti slušat roditelje najpre, pak božicu ovdje, i ponesoh vjeru, da je moja duša baš najljepše svoja u posluhu bila. Ali se pokorit zapov’jedi oštroj ma kojega muža, tomu, vjeruj, n’jesam privikla se do sad, ni ovdje ni ondje. Toant. Ne ja, nego drevni nalaže ti zakon. Ifigenija. Mi za takav zakon prianjamo željno, koji našoj strasti za oružje služi, ele meni drugi i drevniji kaže, da uskratim posluh, a to j’ onaj zakon, koji svakog stranca za svetinju drži. Toant. Kao da te sužnje na srce privijaš, kada od ganuća i učešća jakog zaboravljaš onu opomenu mudru : da pametno nije mogućnika dražit. Ifigenija. II ja rekla, ili mučala, ti znadeš, šta u srcu hranim i hranit ću v’jekom. II zar bolni spomen udesa nam ravnog da na milost ljudske ne otvori grudi? A kamo ne moje? U njim vidim sebe. I ja strepljah sama tako pred oltarom, a klečeću žrtvu smrt prerana bješe već svečano svojim obvinula rukam Sjevnu britki bodež da probode grudi,