Топола

pune bujna žića; srce u dubljini zavitla od groze drhćući i straha, ugasnu mi oči, spasena se prenem. Zar, šta bozi nama milostivo daše, da i nama nije odvratiti b jednim? A to sve ti i sam vrlo dobro znadeš mene dobro poznaš, a ipak me siliš. Toant. Slušaj svoju dužnost, a nemoj vladara. Ifigenij a. Pusti, nemoj sile uljepšavat, koja slaboćom se b’jedne nasladjuje žene, i ja, kao i muž, slobodna se rodili. Da pred tobom stoji sad Atrejev unuk, a ti da zahtjevaš, što dostojno nije, mač bi i on naš’o i desnicu ruku, da osveti pravo, šta u srcu hrani. Ja nemam neg r’ječi, al čestitu mužu pristoji se, riječ da poštuje žene. Toant. Dä, štujem ju više od bratova mača. Ifigenija. Sreća na oružju simo tamo kreće, ne prezire borac pametan suparca, a nije ni slabog ostavila narav bez pomoći proti oholu i krutu, i dade mu, da ga lukavost veseli, u hitrinam raznim da bude vještakom ; skoro se uvine, oklijeva i svrne, a pravo je, da te hitrine i varke slabijemu proti mogućniku rabe.

87