Топола

2

U v o d.

doba i počeše živjeti u uredjenih državnih zajednicah, prestadoše im po malo i bogovi biti puke personifikovane prirodne sile, oni ih učiniše slobodnimi bići, djelujućimi po nepromjenljivih ćudorednih zakonih, i pridaše im ljudskoj spodobi sličnu put (anthropomorphismus). Iza toga dovedoše bogove kadšto umjetno smišljenimi genealogijami medjusobno u savez i stvoriše od njih veliku državu, kojoj je središte Zeus, „otac bogova i ljudi“. No tako se za čudo razvi samo grčka mythologija, dočim su italskim narodom njihovi bogovi uviek bili puke prirodne sile, hladne i njima tudje, 0 kojih spodobi i životu oni sine mogoše stvoriti nikakova jasna ni odredjena pojma, pa s toga ni ne imadjahu nikakovih mytha o njihovu porieklu, srodstvu i t. d. Istom kasnije, kad su Rimljani sa svojimi grčkimi susjedi bili došli u mnogostran duševni dodir i stali učiti njihov jezik i knjigu, prihvatiše i oni grčke nazore o biću bogova i prenesoše obstojeće mythe na one svoje bogove i božice, koji su bili najsličniji grčkim božanstvom i jednaki im po prirodnom znamenu. Tako postadoše istovjetni rimski Jupiter i grčki Zeus, Junona i Hera, Minerva i Athena itd., dočim nekoji bogovi, na pr. Jan, ne mogoše dobiti grčke si slike i prilike. 3. Obćeniti nazori o biću bogova. Nazore starih o biću bogova najbolje poznamo iz brojnih do naše dobe sačuvanih grčkih i rimskih pjesnika, koji su takodjer najviše i pripomogli razлгоји mytha. Na čelu grčkim pjesnikom jest kako po dobi tako po znamenitosti častni starac Homer; u njegovih djelih vidimo već gotov cio sustav božanske države s vrhovnim ravnaocem i vladarem Zeusom na čelu. Po tom imaju bogovi, što se najprije tide njihove vanjštine, podpuno ljudsko tielo, samo njihovu spodobu pomišljahu većom, Ijepšom i veličajnijom od ljudske, no ipak ih neuvećaše do neizmiernosti 1 fantastičnosti.