Топола

Još drhće svieće zadnji žar, I kao tanka magla rana U bielu ruhu žena sjedi, Prekrstiv ruke niemo gledi. Na sniežne grudi pada kosa, Mekušna, sjajna, crna, gladka, Šapućuć drhće ustna sladka, Iz crnog oka pada rosa. Metresa plače. Divne žene, Divotne grudi, alem-zjene, Majušne noge ! Blažen taj, Kog njezin zove uzdisaj ! Metresa plače. Ruke svija Sa vrata trga alem drag, Kô da je dragulj trovna zmija, Na šareni ga baci sag, I kriknu: s Gade, drugu skuj ! Pjesnika ištem živu krv, Sta hasni meni starac, crv? Mladića daj mi! Vraže, čuj!» Tad viknu glad; «Na, brajko, eto! Ta tebe ide, ču li, sve to, Te suze, ljubav, uzdah, bol, Pa čini, što si mlada želi; Prioni odmah, mudro dieli : Bankiru pol i tebi pol. I bankir dat će liepo mjesto, Pa možeš pjevat zdrav i sit, Sva muka, sav je trud tvoj presto. Ta može 1’ bolje sreće bit? Prioni, velim! Znam, da druga Po pameti se tvojoj mota, A1 tratiš vrieme. Baš grjehota! Zaludu pjesme, suze, tuga, Jer otcu tvoga ideala U more nije pamet pala: Poštenjak on je, miran čovjek, Pjesniku ne da kćeri doviek. Ma Mojsijin da imaš štap,

Ta desnica ti nije jaka, Da vabiš iz tog kremenjaka Milosrdja na piev tvoj slap. Ta šta je ljubav? Uzplamaj Gdje dva se smrtna stvora mučke U kratak zovu zagrljaj I krv si smire objeručke; Casovita tek zamaglica Vjekovitih bez posljedica. Ta šta je sviet? Tek ostriga je, Sto sliepa sreća mužu daje! Prioni, srkni, brzaj steć’, Jer poslie nema ništa već. Što Bog? Ta slabe glave hir. U kome glupost traži mir. A nebo ? Lude bajke kraj : Na zemlji tek je pakô, raj. Sva zemlja samo sir je biel, A čovjeka je narod ciel Tek drobni crvi u tom siru, Što niknu, gmižu i umiru, I opeta se legu, minu, Bez prestanka se rode, ginu. Ma što ti fratra laže zvonac, Početak tu je, tu je konac. A tvoje pjesme tekar, kaž’! Jednolik ludih rieči sbroj, 0 sanku san, o laži laž, Maglovit proti magli boj, Gdje sliep ti slučaj vječni zakon 1 svaki drač ti gdje ljepota, Dok ne srušiš se ludjak nakon Na tvrdi kamen tog života. Oj pusti vile, cvieće, srok ! Cvrkutat nemoj, sbori hladno ; Jer utonu ti šajka na dno. Prioni, sad je zadnji rok.» To reče kroz smieh strašni glad, Mladića se je ruke hvatô,

294