Топола

A1 plamom planu pjesnik mlad I dignuv čelo, reć’ će na to : «Zašuti, jeko svieta prosta, Zaludu blistav nudjaš mam, Hudobe tvoje slušah dosta, I mruć ođoljet ja ti znam. Sa plavetnoga gore gniezda U grud se spusti zlatna ptica, Da, u srce mi pala zviezda, Divotna zviezda nebesnica. Potresla me je divska sila, Moj planu vid, moj zinu sluh, Na slabom tielu ćutih krila, Do sunca uzvi moj se duh. Daleko zirnuh uz vedrinu, Milijun puta planu kries, Gdje svjetovi se zlatni vinu, Jatomice u složan ples. Ja vidjeh rumen-zore trak, I bielog dana prvi tren, I večernji gdje raste mrak, I gluhe noći mrku sjen, Nebotik vrelog mora slap, Pučine sinje gladki mir, Na rujnoj ruži alem-kap, U zelen-gori živi vir. U prahu vidjeh sitnog crva, I zmiju gdje se s lavom rva ; Ja gledah zlatnih pčela dom, I sokola u gniezdu svom ; I travku gdje se k suncu vine, Tajnovit preplet šumske tmine, Visoke gore, vječit led, Ravnica bujnih zlatni red. U čovječje sam zirn’o oko U sve krasote sjajno vrelo, Umiće gledah na široko, Bogolikoga duha djelo.

Raznolika ta narav živa, Taj stostruk šarog stvora lik, U jednu tek krasotu spliva, U jedan kip, u jedan slik ! Da, svietu tom je stalna mjera, I svakom stvoru zakon svoj, Nedobitna ga sila tjera U vječni sklad kroz vječni boj. Zatravljen krik se grlu ote: Divotan li si sviete, liep ! Pa ja se klonit te ljepote? Pa ja da budem viekom sliep? Svjetobor slušah mora bies, Oluje gorske urnebes, I pljusak vala, vjetra huj, Slavnija pjesmu, pčele zuj, Sunovrat šumne rieke slap, Rominjat kiše sitnu kap, Lavorak noćni, lava ruk, I neba grom i grlin guk, U psalmu gromni Boga gnjev, Kô tanko zvonce djevin piev : Pa kako sav taj razglas slušah, Od tisuć glasa drhtnu duša, Valovita kô bujna rieka Za zvukom zvuk u grud mi plinu, I jednu samo čuh milinu: Sveg svieta to je glasna jeka. Zanesen pjevat klikoh tad; Divotan li je svieta sklad! Pa ja u vječni pasti driem? Da budem gluh, da budem niem? I srce prošti moja mladost, Tu knjigu naših osjećaja, Gdje smieškom piše svaka radost, Gdje suza pismo svakog vaja, Gdje cjelovitim ljubav piše, Gdje trovnim zubom zloba riše. To moje srce, dragulj taj,

295