Топола

119

Hrvatska u 16. i 17. stoljeću. Tužna je slika ostacima hrvatskoga kraljevstva u ta dva stoljeća. Dok je prije, nego što je Ferdinand I. postao hrvatskim kraljem, bila još slobodna sva zemlja između Save i Drave, na zapad do jadranskoga mora, na jug do Klisa, a na jugo-istok do Vrbasa, suživale su se međe kraljevstvu u 16. stoljeću na toliko, da je napokon, kao što smo vidjeli, Slavonija bila gotovo sva u rukama turskim, a na jugo-zapadu bila je posljednja obranbena linija na Kupi, koju je vezala s jadranskim morem uzana zemlja sa nekoliko gradova između Karlovca i Senja. Narod na Krajini bio je na vječitoj straži prema velikomu turskomu carstvu. Koje veliki koje pak mali rat s Turcima trajaše neprestano. Premda su se na novim međama kraljevstva dizali mnogobrojni utvrđeni gradovi i to uz more Prankopanski, uz Unu Zrinjski i Blagajski, duž Save pak gradovi kaptola i biskupa zagrebačkoga, ipak se je tužni narod, pošto su mu za neprestana maloga rata bila sva sela poharana i popaljena, diljem 16. stolj. selio na sve strane. Ono naroda, što je još ustrajalo na svom tlu, bori se kroz ta dva stoljeća, da obrani zemlju od Turčina. Čardaci su prvi i bitni znakovi našega naroda na Krajini. Oni su u točnom i određenom redu udaljeni jedan od drugoga, koliko bi puška nosila. Na četiri jaka stupa podignuta koliba skrivaše stražara, koji je, opazivši da se Turci miču, pušku ispalio, a onda je pukla puška na susjednom čardaku, i tako napredovao glas, da se brže sabere štogod ljudi na oružje. Ljudi na konjma i pješke oboružani skaču na ono mjesto, odakle je puška pukla. Takav je red na strajnjoj međi bio kroz sedamnaesto stoljeće, a i iza mira karlovačkoga ostali su čardaci uza Savu, Unu i dalje na međi turskoj. Taj život stražarenja po danu i po noći bijaše težak i strašan. Narod je na Krajini bijedno živio, premda je zemlja lijepa i plodovita, ali je bila pusta i neobrađena. Istom malo dalje od međe bijaše zasijanih i obrađenih polja, ali da bi se i ta mogla obraditi, stajahu seljaci pripravni, da ustanu na oružje, čim prva puška pukne. A to bijaše gotovo svaki dan. Vječnim ra-