Учитељ

158

u svojoj ulozi neustrašivo oponaša nastavnika, koji se trudi, đa im pokaže svaku i najmanju kretnju na pozornici, tada izvedba kod igrokaza ispada bijedno. Mali izvađači se kreću pozornicom kao neživi, kao marionetske lutke, glasom monotono pjevaju svi jednako. Strah, žalost, radost glume na komičan način, da recimo samo mehanički rašire ruke, odnosno da obrišu suze bez uzđaha i jecaja ili u momentu radosti da kriknu glasom, stojeći inače kao ukopani na miru, umjesto da skoče od veselja, i slično.

Takova izvedba igrokaza ne može gledaoce da gane, da ih nasmije ili rasplače. Takova izvedba djeluje tragikomično, naročito onda, ako se djeci daju uloge kakvih začaranih žabaca iz bajki u kostimu jadnom, siromašnom i neduhovitom. To isto vrijedi i za anđele, vile i druge neke nadnaravne žene i stvorenja, koji nose na glavi kudelju i vunu umjesto zlatne kose iz bajke. Tako tragikomično izgledaju i princese, prinčevi i kraljevi s pandurskim sabljama o pasu, s papirnatom kraljevskom odjeđom i krunom oli debelog papira na glavi. Ako su sada još na mladim dječjim licima vise očajni brci i brađe od kudelje ili životinjskih dlaka, onda, padaju li oni još k tomu na pozornici, i lijepe se natrag, možda u najsvečanijim momentima u igrokazu, tada izvedba, koja bi trebala djelovati možda svečano, ozbiljno ili tragično, djeluje kao ruglo, lakrdijaški, cirkuski, a s obzirom na muku i napore djece i nastavnika oko uježbavanja, djeluje povrh svega majviše samilosno.

Prije nego što ćemo iznijeti, kako da se tomu đoskoči, potrebno je, da ukratko odgovorimo onima, koji će takvu lošu izvedbu opravdavati tim, što među đacima nema dobrih glumaca i što i on sam nema dara za režisera. U svojoj šesnaestogodišnjoj praksi ustanovio sam, da nisam imao do sada razreda u kojem ne bi našao barem desetoro đaka, s kojima se može taj posao pristojno izvesti, samo treba zarana, već od prvog razreda probuditi u djece interes za glumu i poslije stalno i sistematski vježbati ih u igranju, jer su u djece, naročito otvorenije djece, silne sposobnosti za oponašanje, za prikazivanje, upravo za glumljenje. Od nastavnika se i ne traže sposobnosti jednog kazališnog režisera, ali se može tražiti, da u djece probudi interes za taj posao i da im pokaže toliko, koliko je najpotrebnije, da dijete glumi prirodno svoju ulogu, da se uživi u nju.

Naravno, sve io nije dosta, i sve je to od slabe koristi, ako nastavnik upada u pogrešku, pa daje đacima izvađati igrokaze, u kojima će oni morati biti kraljevi, prinčevi, vile, vještice ili patuljci, umjesto da im dade nešto, što im je najbliže, t. j. da im dade izvađati igrokaz, u kojem su uloge, koje prikazuju djecu njihove dobe i koji daju događaj iz njihovog, dječjeg života. Priznajem i ja, da nemamo u našoj dječjoj kazališnoj književnosti mnogo, čak ni dosta valjanih igrokaza iz dječjeg života. Imademo ih tako malo, upravo ništa, ali su još uvjek i li rijetki, bolji, bliži i prirodniji za izvedbu djece osnovnih škola od onih nemogućih, gdje se sili i muči djecu, ca se užive u uloge: Pepeljuge, kraljevića, vještice, vile, začaranog žapca ili čak anđela, pa još više: djeca moraju da svladavaju uloge Isusa, Majke Božje (u igrokazu za Božić, u kojem traži štalicu u Betlehemu radi rođenja Spasitelja) i slično.