Учитељ

izgrađivanja humuniteta u čovjeku, u razvijanju psihofizičke i duhovne funkcionalnosti a s tim u vezi ulaženje i prodiranje u sadržaj opće i narodne kulture. Zadaća je, kako razabiremo, vrlo složena ı mnogolika. U prvom redu narodna je škola općeobrazovna, što proizlazi iz njene temeljne i opće zadaće da budi i razvija humanitet. Ma koliko se ona prema posebnim prilikama i potrebama prilagođuje donekle i praktičnom životu, ma koliko se ona rukovodi gđe u većoj mjeri i utilitarnim obzirima, ona to čini u okviru svoje općeobrazovne zađdaće. Mislim ovđe u prvom redu na ono što se u planovima za osnovne škole traži pod „Praktična privredna znaja ı umenja“ a i građanskoj školi na njeno diferenciranje u pravcu zanatsko-industrijskom, trgovačkom i poljoprivrednom (po Uredbi o novim nastavnim planovima i programima od li! maja 1936 godine).

Budući da je narodna škola u doslovnom smislu te riječi gOtOVO' i jedina škola najširih narodnih slojeva, dakle škola najgušćeg i naivećeg dijela narodne zajednice — a osobito u našim prilikama — to. i otud slijedi zihtiev da niena općeobrazovna zadaća ne smije biti apstraktna i odvojena od života i njenih potreba. Ona u duhu humaniteta treba da dade potrebno opće osposobljienje za one kojima je narodna škola prva i poslednja škola. Zato se i punim pravom niži stupanj narodne škole naziva osmovnom školom (Grundschule, elementarna ili primarna škola) budući da ona izgrađuje osnove humaniteta i izrađuje s tim u vezi, među ostalim, temeline komponente psihičkog i duhovnog života. Osposoblienje što ga ona daje niie bitno i u prvom redu ono što ga traži konkretna praksa života u naiširem smislu te riječi. Narodna škola ne odgaja i ne obučava u smjeru poziva, zvanja ili stručnog osposobljenja.

Postavljaju nam se sada neka vrlo značaina pitania u vezi sa koncepcijom i organizacijom jedinstvene škole. U vezi sa općom školskom obavezom, narodna škola treba da razvija i podiže kulturni nivo. cjelokupnog naroda i svih njegovih sloieva, kako bi unijela više Kulfurne jedinstvenosti u narodni život i kako bi smanjila na što maniu moguću mieru one oštre razlike koje u kulturnom pogledu postoje između različitih slojeva i staleža. Jedinstvena škola nije »škola jednakosti« (Gleicheitsschule) kako ie prikazuju neki njeni protivnici (osobito oni u Niemačkoi); ona ne misli na to da svakom podijednako poda isto obrazovno dobro i da svakog vodi do približno istog kulturnog stupnia putem jedne i »iste« škole. Ta misao ne proizlazi iz duha i postulata jedinstvene škole. Što ova traži jest kulturna I školska pravda ti. u skladu sa općim i posebnim sposobnostima, darovitostima i sklonostima podati svima mogućnost za što puniji kulturni razvoj, razumijevaiući pod ovim i put k posebnom pozivu ili zvanju u kome se konkretno i na poseban način ostvaruje konačno život svakog liudskog bića.

Jedinstvena škola ima, dakako, u tom pogledu zadaću da uklanja i ublažava jaz izmedu t. zv. neobrazovnih i obrazovnih, između kulturno inferiornih i kulturno superiornih, kako bi pomogla izgrađivanju jednog uravnoteženijeg nacionalno-kulturnog organizma. Toi svojoj volji daje država vidliivi izraz u svom školskom zakonodavstvu kada govori o zadaćama narodnih škola koje među ostalim »...treba