Учитељ

i ne zavise direkino i nužnim načinom od prirodnina. Organizacija je, dakle, kombinacija subjektivnog i čisto kulturno-objekfivnog elementa.

| Taj karakter organizacija doći će još jasnije do izražaja, ako budemo posmafrali odnose organizacija prema najbližim kategorijama civilizacije o koje se one oslanjaju. Svaka značajnija organizacija oslanja se o sistem subjekfivnih pravila: manja udruženja o slalule, države o uslavne uređaje itd. Ta pravila ope} kao pravni fenomeni jesu, kao što smo videli, fenomeni s preležno čisto kulturnom objektivacijom.

S druge sfrane oslanjaju se organizacije na vaspilanje. Vaspilanje je naročila veza individua slično kao Šo i sama organizacija, ali se od nje razlikuje svojim ciljem i karakterom. U organizaciji kao fakvoj stoje članovi principijelno jedan pored drugog kao saslavni delovi jednake vrednosli: čak i u kasfinskom ili klasnom društvenom uređenju pojedini sastavni delovi imaju aktivnu funkciju u celini, ma koliko da su podeljeni u različite stupnjeve. A u vaspifanju ima aktivnu funkciju samo jedan činilac, vaspilač. Vaspilanici su pasivni udovi. Cilj vaspitanja je da se li pasivni udovi vaspilaju 1j. da se u njihovoj unufrašnjosfi izazovu izvesne promene koje će ih osposobiti za budući živo}? i za funkciju u društvu. Dakle: zadatak vaspilanja je uficanje na subjekte vaspilanika. Zbog tog cilja vaspitanje dobija preležno subjektivan karakter. Time se ono razlikuje od organizacije u kojoj subjektivni momenat ne preovlađuje, već se ravnomerno spaja s objektivnim elementom, ali, dabome, daje naročilo dragocen oslonac subjektivnoj slrani živofa organizacije, onome što Francuzi zovu »esprit de corps«. Već je Aristofelo proglašavao za principijelno značajan polifički proces »vaspilavati za uslav«.

Dakle: organizacije s jedne shrane same u sebi spajaju subjektivni i čislo kulturno-objektivni elemenat, a s druge slrane oslanjaju se principijelno na dve kategorije kulture: na jednu subjektivnu (vaspitanje), a na drugu posve kullurno-objektivnu (pravo).

Sličan, odnosno analogan karakter ima religija. Religija ima svoje poreklo u veri, dakle u subjekfivnom elemenfu, ali vernici uvek veruju u nešto šlo je izvan njih, dakle u objekt. Od fefišizma, koji se karakteriše grubom verom u moć skrivenu u pojedinim maferijalnim objektima, pa do najčislijeg feizma i panleizma velika je razdaljina; ali svi fi stupnjevi razvoja religije slažu se u fome šlo veruju u neku moć koja nije idenfična sa subjektom vernika, već polpuno ili većim delom postoji vah njega. Prava manileslacija religioznog živofa, kult, sasloji se u lraženju veze između dva članka — vernika i božansiva.

Objekt u koga veruje verujući subjekt i kojega upražnjavanjem kulta pošluje, produkt je mišljenja civilizovanih naroda, i fo prefežno spirifualan produkt i lo fim duhovniji, čim je više razvijenija dolična religija. Ali ni naluralisličkim religijama, kao panfeizmu anličkih Grka, nije nedostajao Taj spiritualistički princip: Usud, Erinije i drugi produkti fe religije bili su produkti posve kulturni.