Учитељ

ПДојодрнннн______________-_ __=_-__.___

11—19 Nastavni jezik: Štivo „Car i košulja”.

Ako bi sad ovaj rad promotrili samo s vanjske, formalne strane, pričinilo bi nam se kao da smo se držali dosadašnjeg rasporeda sati pouke, dok u stvari mi smo tim samo pokazali mogućnost da se ovim oblikom skupne nastave može cijeli tok misli svrstati po jednom formalnom rasporedu sati gđe se vidno ispoljavaju ne samo pojedimi predmeti, već i sama podjela građe na predmete Која је задгХапа и згуагпој cielini ove metodičke jedinice. |

Evo nas i kod zadnjeg primjera slobodno vođene nastave Dri kojoi nastavna građa nije unapred rasporedena.

Objekt pouke koji će za koju sedmicu vladati radom u školi može da bude izazvan na pr. olujom jednog jesenskog dana. Djeca pri tom žele da doznadu kako nastaje vjetar. Izvršen je pokus. Dalje se govori o smjerovima vjetra, o njegovoj snazi, o spravama koje mjere snagu vjetra sa njihovom praktičnom vrijednosti. Pogibeli vjetra na moru. Pjesma: Oluja. — Kad je djeci postalo jasno kako nastaje vjetar, učitelj zgodnim načinom može da svrati pozornost djece na pitanje koji su ljudi još u starije vrijeme znali da iskoriste vjetar pri svojem dalekom putovanju. Tako nastaje govor o vremenu otkrića. Pri usporedbi između ondašnje lađe i današnjeg parobroda dolazimo do jedne povjesno-kulturne slike. Tako se nastavlja istim tokom misli prelazeći iz stvarnog područja u duševni svijet gđe je interes dječji uvijek budan i istrajan.

Tako se ovđe nastavna građa nije mogla unapred predvideti, ipak se i pri ovakvom radu nastavni predmeti vidno ispoljavaju. Razlika je u tome što nastavna građa ne stoji pripravna u knjizi za nastavni program, već je ona sabrana u svijesti nastavnika i netom ie duševni život takne, ona se smijesta pojavi.

Pogrešno je dakle mišlienje da |e skupna nastava ona koja ne raspoređuje nastavnu građu na predmete. Ona samo ne dozvoliava prosto nagomilavanje građe iz povijesti, zemliopisa, poznavanje prirode itd. bez ikakvih veza. Drugim riječima možemo kazati da skupna nastava predočuie predmete po slobodnom sistemt. Time se izričito priznaje da skupna nastava ostaje nastava i kao takva u cjelosti pre uzimlje zadaću jedne redovite pouke koja šsvara duševna raspoloženja potrebita čovjeku da ih kasnije uzmogne primjeniti u praktičnom životu.

Smatramo li da skupnom nastavom provađamo i načelo koncentracije pouke onda moramo razlikovati dvije vrsti koncentracije: vanjsku i nutarnju. Pod pojmom vanjske shvaćamo ograničenje rada pouke na sami jedan ili na izvjesno mali broj nastavnih predmeta, kao što je na pr. pri nastavi zavičaja, stvarnih područja i pri nastavi rukoOvođenoi jednim predmetom. Pod nutarnjom koncentracijom podrazumjevamo ono slobodno ujedinjavanje većeg broja predmeta, kao što je na pr. nastava vođena jednom idejom, slobodno vođena i prigodna nastava. Po tom dakle nastava po slobodnom sistemu moguća je u dvojakom obliku: Prvo, da odnos i vezu među pojedinim predmetima odredimo još unapred po nekom stanovitom planu ili da to prepustimo slučaju skretanja misli. U prvom slučaju slijedimo više jedan prisilni tok spoznaja koje proističu iz već postavljenog nastavnog predmeta, dok u drugom slučaju sva pitanja, zahtieve i poglede shvaćamo kao posljedicu spoznaja nadošlih vlastitom pobudom cijelog razreda uključivši i