Учитељ

Onako kao što je Herbart našao neku pedagog. Arhimedovu točku u kreposti (Tugend), s koje je mogao da pregleda i obuhvati svu pedagogiju, i da je tako sistematizira, slično nešto vidi i prof. Matič. u svojoj funkciji, odnosno u njezinu poimu.

Međutim funkcije, na koje pomišlia prof. Matič. i o kojima govori, jesu one poznate tri psihičke funkcije: spoznaja (intelekt), čuvstvo i volja. Istina spominje i t|elesne, samo paušalno. Ali to šio nije spomenuo prof. Matič., spominje njegov idejni pristaša i glavni propagator funkcionalne pedagogije prof. J. Baugut, instruktor ogledne škole u Zagrebu. U svojoj radnji »Pravopisna nastava našega jezika po funkcionalnoi pedagogiji«%) govori on o slušnim i govorno-motornim funkcijama (tamo '·predodžbama), pa o »čitavoni kompleksu dispozicija« (organskih i duševnih). Međutim Baugut veli da i učiteli »funkcionira u nastavničkom radu«,%) samo se ne zna da li se tu riječ funkcija podrazumijeva kao sinonim druge riječi kojom se označuje učiteljiev rad ili i tu dolazi splet i niihov radni rasplet pojedinih funkcija, već prema potrebi.

Međutim prof. Matič. postavlia dvije norme: |ednu didaktičku, drugu, mogli bi reći, čisto pedagogijsku. U prvoj veli: Stavliai u funkciiu, uposli sve vrijedne liudske sposobnosti spoznanie (valida: spoznaine — osjetilne i misaone), čuvstvene i voline. U drugoi veli: Udesi svoje uzgoine (pedagogijske) metode tako. da izazoveš kuitur-

noi, naročito nacionalno-kulturnoi građi odgovarajuće (adekvatne).

psihofizičke funkcije: tielesne, misaone, čuvstvene i voline.

Praktično to tumači prof. Matič. tako: »Metodičar funkcionalne pedagrogije« treba da se, prije nego počne raditi, zapita »oO kojoj se funkciji diečie duše (ili tijela) radi u ovom konkretnom slučailu, u ovoj jedinici«, pa da onda tu funkciju viežba ili da na niu dieluie. Tako navodi primjer »valjana metodičkog rada« pri obradi Goetheove pjesme Mignon, izvedene u Jeni (1919) u prisustvu W. Rein-a. Jedinka je uspjela i njome je Rein bio vrlo zadovoljan, ler se tom prilikom samo utjecalo na čuvstvo kao funkciju. Drugi primjer navodi prof. Matič. kad se pokreće samo funkcija »izražaia« diečjeg, kad dieca hoće nešto sama da prikazuju, dok kod trećeg, gramatičkog, spominje i traži samo funkciju jezičnog izražavanja. Prema tome, dakle, moglo bi se reći da svaki sat obuke, pri svakoj iledinci, treba viežbati sad jednu, sad drugu funkci|u odnosno utiecati sad na jednu, sad na drugu ili koju bilo.

Naravno sve to, kako ističe prof. Matič., dirigira učiteli. On ie posrednik između djeteta i kulturnih dobara (školskih predmeta ili nauka), on zna šta djetetu treba i čime će ga vježbati, te kako će ga i u što upućivati. Zato se u ovoj rađnii i ne govori ništa o djetetu kao čovjeku, ličnosti, kola ima i svojih potreba, svojih sklonosti ı svoju volju, a što |e sve često različno, upravo drukčije od onoga što svoiom glavom zamišlja učitelji.

Herbartov se je sistem, međutim, slomio upravo na proizvolinoi volji pedagogovoi da djetetu daje znanje, sve redom po utvrđenom sistemu, da bi tako uzgojio moralan karakter ne vodeći brige o stvarnosti. I kod prof. Matič. obična |e, i redovita, riječ pri obučnom radu: podavanjije (gradiva).

%) Savremena Škola, br. 1, god. 1938. I %) Josip Baugut: Imade li osnivanie oglednih škola svoje opravdanije, Savremena Škola, br. 6, god. 19838.

baka

0 O... TK