Учитељ

pom broju rasturaju među školskom omladinom). Potpunosti radi mogli bismo ioš spomenuti časopis „Naša otadžbina” što ga je u svoje vrijeme u Karlovcu izdavao ondašnji prosvietni inspektor, a sada načelnik Općeg odjeljenja Ministarstva prosviete Dušan Jakšić.

Od ilustratora da spomenemo Kirina, Maurovića, Liubu Babića, Detonijiai Glihu, a interesantan ie pokušai Jantarićeve, čiju su knjigu („Maičine piesmice”) ilustrirala njena djeca.

Da rezimiramo: U obliku kratkog i sažetog prikaza, ne upuštajući se u pojedinosti, razmotrili smo razvitak i stanje hrvatske diečje književnosti, naročito u razdobliu od 1918—1938. Vidieli smo da ie ona iz uskog okvira robovanja niemačkim uzorima i crkvenoklerikalnim tendencijama izašla i neobično se razgranala kako u pogledu broja pisaca, tako i u pogledu „žanra” obrade. Stihovima za djecu pridružuje se u posliednie doba sve više dobre proze. Poželjeti ije da se taj razvoj i nastavi u pravcu modernih tendencija. Više bismo poželjeli popularno i u obliku fabule pisanih monografija iz života prirode i pojedinih grana civilizacije (privreda, saobraćai, naselja, ishrana ljudi itd.). Veću pažnju valialo bi posvetiti literaturi za naimlađe (slikovnice), kao i za odrasliju omladinu (dobri putopisi, biografije znamenitih ljudi, na pr. pionira nauke i sl.).

Ostajiu još dva problema: problem tehničke opreme i problem cijena. Knjiga za diecu mora biti tehnički savršeno opremljena da bi kod djiece budila izmalena ukus i razvijala osjećaj za lijepo te učinila da djeca zavole knjigu, a svoiom cijenom mora biti pristupačna ne samo djeci imućnijih slojeva iz grada, nego i djeci sirotinie sa periferile i djeci našeg sela. Nioi je ona kudikamo potrebnija nego djeci bogataša. Ova dva problema dadu se reducirati i svesti na jedan j|edini problem: na problem — izdavača. Sadržaino i u pogledu tehničke opreme besprijekorne, a cijenom naiširim slojevima pristupačne knjige moći će izdavati samo izdavač kod kojega je isključena pohlepa za što većom zaradom, kome nile jedini cili zarađivanje, već: dati djeci što boliu i jeftiniju knjigu, a dječijim piscima obezbijediti što pristojiniji honorar. Jasno ie da će se teže naći takav privatni izdavač, knjižar, već tai posao treba da uzmu u svoje ruke učitelji i da ga organizuju. Neka se modernijim komercijalnijim metodama, a na naiširoj| osnovici reorganizuje rad Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, ove naše najstarije i naizaslužnije ustanove za izdavanje diela iz dječje književnosti, pa će se ubrzo osjetiti posliedice. Potrebno je u središtu Zbora nekoliko zauzimljivih i preduzimljivih ljudi, naipredanije potpore u redovima hrvatskoz učitelistva, pa će ubrzo nestati svih onih negativnih Dojava na koje još ukazuie okružnica Zbora kojom on poziva da se u niegovom okviru osnuje Sekcija za omladinsku književnost. i