Учитељ

222

Uzgojen u idealnom i narodnom duhu od svojih nastavnika, očaran duhom Strosmajera, Preradovića, Nodila i dr. nar. velikana, opskrbljen lijepim znanjem, zdravim moralno-etičkim načelima i rodoljubnim žarom, poletio ie u narod, u realnost života, kako bi oživotvorio u njemu sve one ideale koji su ispunjali пјегоуи mlađahnu i poletnu dušu, a kojim idealima ostade vieran do zadnjeg časa svog mukotrpnog života. S naivećom ljubavi išao ie u školu, najveći i najsvetiji hram prosvjete, među uzdanicu naroda, da u njihove duše i srca pretoči svoju dušu i srce, svoju veliku liubav prema nar. školi potvrdio ie u punoj mjeri djelima. — Rad u školi niie smatrao dužnom birokratskom službom, već duševnim užitkom i velikim odgojno-narodnim ciliem, da u srce i dušu djece ucrpi prve plemenite klice budućeg duševnog života, kako će biti sebi i domovini na čast i korist.

Sve što je znao da je lijepo i plemenito, te da može uzgoino dielovati na djetiniu dušu i srce, a pribaviti veći ugled školi, to ie rado uvađao, radi toga bio je žarko liubljen kako od djece, tako i od njihovih raditelia, u čijim je srcima ostavio trajnu uspomenu i osjećaj duboke zahvalnosti.

Škola mu je bila najglavniji cili niegove ljubavi i sveukupnog rada. Plemenite misli za dobro nar. omladine vodile su ga i grijale kroz sve vriieme niegova službovania te ie u Visu, Blatu na Korčuli i Staromgradu odgojio čitavo pokoljenie narodno svijesne omladine naučavajući je da „Liubi Boga, Braću — Istinu, dobrotu — Divnu pjesmu, Narod i viečnu ljepotu!”

Ponikavši iz naroda razumijevao ga je prisluškujući njiegovo duševno bilo. Svoi rad nije ograničio između školskih zidova, već je zasukanih rukava prišao samom narodu, omladini i odraslima, te bjesedom i perom krčio puteve narodnom boljitku. Njegovo zlatno pero, umokano u srce ispisalo ie па dešetke i desetke djela, koja će i kasnijim potomcima govoriti kako treba da misli i radi pravi narodni radenik. Osim mnogobrojnih sastavaka političke i polemičke naravi objielodanio ie p. Kuničić po raznim listovima bezbroi piesama, crtica, rasprava, kritika, opisa i putopisa. Već kao đak Učit. škole počeo ie obijavliivati svoje pjesme i crtice u zadarskom »Narodnom listu«, i drugim pol. listovima, koji su onda bili u Dalmaciji kao palestre za mlade liude koji su imali dar da pišu.

Mnogo ie njegovih radova rasijano po raznim našim književnim i stručnim časopisima. Marljivo sarađuje pod pravim imenom i pod pseudonimom u »Narodnom listu«, »Prosieti«, »Lovoru«, »Nadi«, »Iskri«, »Novoi Zeti«, »Učiteliskom glasniku«, »Napretku« i dr. listovima. ;

Prva je njegova knjiga izašla u Zadru god. 1887 pod naslovom »Pupolici« (zbirka piesama i proze). Slijedeće godine izlazi u Zagrebu prijevod klasične italijanske knjige »Srce« od E. de. Amicisa, koju ie Kuničić upravo srcem preradio za naše prilike. Ovom knjigom, koja je izašla u 4 izdanja, oduševio ic i prisvojio srce i duše naše najmlađe ondašnie generacije.

Hrvatski pedagoško književni zbor u Zagrebu nagradio je god. 1889 njegovu knjigu »Glava« — DO talijanskom piscu Mantegazzu — koju је preveo lakim i glatkim riječima. Sa svojim prevodima De Amicisa i Mantegazze prenio ie u našu književnost lijepa blaga, sebi stekao i zaslužio liiepa glasa.

God. 1890 izdao je »Uzgojne pripovietke« od Suave „koja je propraćena pohvalno od kritičara u »Napretku« 1890 god. Knjižara Kugli 1892 god. izdaje njegovu istorijsku pripovijet »Viški boj«, koju je napisao srcem prikuplijajući i spasivši tolike rastrkane uspomene junaštva narodnih sinova, ispitujući i slušajući sviedočanstva živućih sviedoka. Time je dao radniku — ribaru — težaku — drugi »RazgoVoT ugodni« koje ie napisao osobitom rodoliubnim oduševlieniem, žarkom domovinskom liubavi, ističući s ponosom pobjedu hrvatskih mišica, koju su branili rodnu grudu. Ova ie knjiga doživljala tri izdania i preko trideset hiliada primjeraka. Godine 1894 napisao је mnografiju o hrvat. dantologu Sti. Buzoliću, čime se је odužio neumrloi uspomeni slavnog pokoinika, svog bivšeg ravnatelja, a što je naišlo na puno prizninie naše kulturne javnosti. Zbirka piesama »Uspomene« izlaze u Zagrebu 1895 god.

Knjižicom »Zlatno diiete« za Školsku mladež (1924 god.) zanio je i Dprisvojio srca omladine te ubrao potpuno priznanie naše književno pedagoške kritike. — Cijeneći zalsuge, koje je P. Kuničić stekao na školsko i književnom poliu, Hrvatski pedagoško književni zbor u Zagrebu 1891 god. izabire ga SVO-