El Emel

I. J. Kračkovski IZABRANA DELA

Akademija nauka SSSR, Moskva— Leningrad, 1955—1957, knj. I—4

V

eliki ruski arabista Kračkovski (1883—1951) nije nepoznat rd nama studentima. Pod njegovom reda'kcijom je sastavljen arapsko-ruski rečruk Baranova, kao i prevod 1001 noći na ruski od Saljea, sa koga je ovo delo prövedeno i na naš jezik (prevod Vidojkovića, izdanje „Prosvete"). Medutim, manj-e su nam poznati njegovi radovi iz oblasti arabistike koji su sada, posle njegove smrti, izdati u četiri iknjige. U prvoj knjizi su sakupljeni članci i studije Kračakovskog o arapskim izvorima za istoriju, istorijsku geografiju i kulturnu istoriju naroda SSSR, zatim čuveni rad Kra’kkovskog „Nad arapskim ruikopisima", kao i niz članaka o zadacima sovjetske arabistike. Druga knjiga je uglavnom posvećena arapskoj klasičnoj i srednjevekovnoj književnosti, treća savremenoj arapskoj knji-

ževnosti, a četvrta obuhvata najveći rad KraSkovskog „Arapska geografska literatura", za 'koju pisci Predgovora kažu da je na njemu Kračkovski radio purüh četrdeset godina. Da bi se jasnije sagledo rad Kračkovskog, pomenimo samo neke njegove studije koje se odnose na arapsku književnost, a koje nas specijalno interesuju, kao „Pesničko stvaralaštvo Abu 1-Atahije", „Šanfara pesnik pustinje", „Arapska poetika u IX veku", „Kalila i Dimna", „Arapska poezija u Španiji", „Vino u poeziji al-Ahtala", „Istorijski roman u savremenoj arapskoj književnosti", „Arapska književnost XX veka", zatim članci o Taha Husejnu, Mahmud Tejmuru, Naimi i dr. Posebno se ističu radovi Kračkovskog o rusko-arapskim književnim odnosima, kao npr. „Gorki i arapska književnost". „Basne Krilova prevedene na arapski" i dr. Obrađujući kako pojedine pesnike tako i pojedine periode i pojedine oblasti iz književnosti i arabistike uopšte, izlažući sve to pregledno a istovremeno strogo naučno, navodeći svu literaturu koju je koristio, kako istočnu tako 1 zapadnu može se s puno prava reći da je Kračkovski dao dobar doprinos arabistici i da prema tome on sam zauzima značajno mesto u njoj.

NEVEN A KRSTIĆ

Hana Al-Fahuri ISTORIJA ARAPSKE KNJIŽEVNOSTI Moskva, 1959. g.

T> re ovog eminentnog arapskog naučnika, istoriju arapske književnosti pisali su Brokelman, lar, Nikolscxn, Gib i Gabrijeli. Na arapskom jeziiku, međutim, nije postojalo ni jedno delo približne vrednosti. Blip bi pogrešno misliti da arapski istoričari književnosti na torn polju nisu baš ništa dali ali to su većinom bile necelovite studije o pojedinim periodima ili književnicima, antologije ili istorije književnosti za srednje škole. Treba naglasiti da su ova dela pisana naučno i ozbiljno a u svojoj metodi prekinulo se sa tradidonalnim izlaganjem i prišlo modernom. Hanna al-Fahuri je svoje deilo namenio prvenstveno studentima arapske književnosti. U prvom delu daje pregled razvoja arapskog jezika, govori o tradiciji arapskih plemena i njihovom načinu života i običajima, o razvitku arapskog spisma itd. U drugom delu daje razvojni put arapske literature, modemom metodom i koncepcijom, ozbiljno i opšimo. AKFahuri se drži ustaljene periodizacije. Ova istorija obiluje biografskim podacima i innoštvom materijala što joj daje izuzetnu vrednost, Svaki period i pisac su dati veoma studiozno a pojedina poglavlja zalaze u domen eseja, što ovu istoriju arapske književnosti izdiže iznad svih dosada objavljenih. Ruski orijentalisti koji i inače sa puno pažnje i angažovanja prate razvoj orijentalistike nisu oklevali da ovo značajno delo prevedu i time popune prazninu u ruskoj arabistici. Svaki student orijentalne filologije trebalo bi da je pregleda, jer nije potrebno veliko znanje ruskog jezika da bi se iz ove izvanredne knjige izvukla neprocenjiva korist.

DUSAN SIMEONOVIĆ

3 1