Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije
šaroliki meni. Kuhinjskog suđa bilo je uvijek premalo, i za nabavu najpotrebnijeg suda borila se radnica sedmicama. Izjedena od dima, stajala Je haTuca i radila Šesnaest sati na dan bez smijene da zgotovi ručak ı večeru. Kraj ovih uslova i najsavjesnijoj bi bilo nemoguće zadovoljiti sve koji u kuhinji jedu, zajednicu brojnu ı šaroliku prema svojstvima ı zemljama iz kojih su došli pojedinci.
U onim danima bio je običaj u radničkim kolonijama: Ako je kuharıca zagorila jelo — događalo se to često kraj navedenih prilika — prekmuli bi jelo poslije prvog zalogaja ı postavili pune tanjure jedan do drugoga. Ovakvo postavljanje tanjura zvali bi »voz«. Naziv »voz« bio Je u doba druge alije vrlo popularan u radničkim kuhinjama, a uspomena je ostala ı u kuhinjama treće alije. Ovaj »voz« bi djelovao na dušu radnice-kuharıce kao nož u živo meso, i oteščao bi njihov posao jednoličan i bez zamjene ma ı na jedan sat u dugom danu. Dvostruka je bila patnja radnice. U skrovitom mjestu bi plakala videći gdje »yoz« prolazi, a drugovi žvaču suhi kruh iza teškog: poljskog rada u teškoj klimi Jordanske doline — 1 za sve to okrivljivala bi jedino sebe... U drugu je ruku morala osjetiti uvredu koja Je probadala do dna duše, uvjerivši se po stoti puta koliko su daleko drugovi da je razumiju i da ocijene radne uvjete koji prelaze ljudsku snagu.
U kuhinji jedne kvuce u Judeji dogodilo se ovo: Drugarica-kuharıca užurbana je čitav dan da nasmogne malo namirnica za ručak. Nabavila je makar šta i dala se na pripremanje ručka trudeći se da stvori nešto od ništa. Bila je puna pouzdanja da njen trud neće biti uzaludan. Došlo je podne. Donijela je na stol vrelu čorbu, a drugovi su sjedili za stolom. Tek su okusili čorbu — i »voz« je pošao. Jedan po jedan je ostavio kašiku u tanjur, i malo ga odmaknuo. Kuharica je gledala u njih sa čuđenjem, gledala je čas a rasrđene drugove i čas u svoju uvrijeđenu juhu, ı bez riječi briznula u plač. |
Događalo se da je djevojka-kuharica bila jedina u radničkom naselju. Drugovi bi išli za poslom u polja, daleko od kuće, a ona bi ostala sama ı osamljena u pustom mjestu, i često bi joj zaprijetila opasnost od okolnih beduina. Razgovori »o svemu i svačemu«, tek bi skrenuli na pitanje o drugarici n kuhinji i odnosu između nje i radnika, prouzrokovali bi neraspoloženje između dragih drugova ı drugarica. U časovima odmora, subotom ı blagdanima, u kasnim noćnim časovima, u razgovorima između drugova ı driumarica na gumnu — jedva bi se dotaklo pitanje radnice u kuhinji, raspoloŽenja bi nestalo ı lica bi se smračila. Ovi razgovori nisu bili dragi ni druzaricama koje su voljele šutke snositi svoju tugu, ni radnicima od kojih su mnogi stvarno dijelili patnje drugarice ı pomagali joj u borbi za položaj. Gorčina je ispunjavala srce radnice. Ona je tražila da se probije iz uskog djelokruga koji su joj odredili, iz kuhinje na koju su je osudili kao na ži-
43