Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

li to umjesno? Bez romantike ı sanjarenja ne stvaraju se velika djela, ne pokreće: se jedan narod na akciju. Sve Je on to znao, ali svoje naravi nije mogao da zataji, a bio je uvjeren da ne smijemo suviše naduti svoje nade, jer će to gorče biti razočaranje kad se pokaže da geula ne stoji do Engleza nego samo do nas samih. Nije li imao pravo?

Pisma, uostalom, dokazuju da su se u stanovitim prilikama budili u ajemu najsuptilniji osjećaji. U potpunoj njegovoj veličini upoznajemo ga na pr. poslije učestalih pogroma u Rusiji 1905 i u ratnim godinama. U društvu nekolicine književnika spremao je proglas na svoju braću pozivajući ih na samoobranu. Više nego žrtve pogroma bolio ga i vrijeđao nedostatak narodnog i ljudskog ponosa kod vajnih reprezentanata jevrejstva koji su puzajući molili milostinju mjesto da traže pravo. — Kad je počelo svjetsko klanje, dosegle su njegove duševne muke vrhunac. Nesnosno mu je bilo slušati sve narode kako u sav glas vovore o kulturi, slobodi i pravdi — a u isto doba prolijevaju krv. Prijatelju, kojega je rat zatekao u Pekingu, piše neka se povuče na makoji otok, samo da ne mora živjeti među »kulturnim ljudima« Evrope u tom času. Još teže je u njemu rovarila misao: Ko zna ne bismo li i mi Jevreji, da imamo svoju samostalnu državu, prolijevali krv kao i drugi narodi? — Ipak je shvatio da svjetsko klanje mora da donese ievrejskome narodu javnopravno osiguranje narodne domaje u Palestini, re je živo učestvovao u političkoj akciji cionističkih vođa. On, hovevecionist, skeptik za sva preduzeća Cionističke organizacije postao je prema vlastitim riječima »diplomata pod starost«.

Iz Ahad Haamovih pisama vidimo da on nije bio brz u stvaranju. Radio je najviše noću ali uvijek ozbiljno ı s osjećajem svetinje ı duboke odgovornosti. U bolovima je stvarao, ı tek onda bi svoje članke davao na čitanje čovjeku koji nešto razumije. S mnogo je mara 1 savjesti preveo Pinskerovu » Autoemancipaciju« odajući time priznanje djelu ı poštovanje autoru. Vrlo je bogata njegova prepiska iz doba kada je bio urednik »Hašiloaha«. On je ovim listom želio da odgoji ukus jevrejskih čitača. To nije bio lak posao. Vrijeđalo ga je kada bi spomenuli da on lično malo piše; svijet ne može znati ı shvatit: kakva je to robija korigirati članke stvarno ı Jezično, ı sve to učiniti tako, da se ne uvrijedi pisac: ne iskriviti stil, ne mijenjati riječi. Ni ugledni književnici nisu prolazili olako. Bilo je u tom radu ponekad pedanterije ı pretjeranosti. »Kad budem predao prvi članak u štampu bez moje korekture — prirediću gozbu« — to su riječi koje ponavlja u mnogo pisama. ijrednički je rad smatrao otrovom za duh ı nekoliko puta naglašuje želju da bi mu bilo bolje da guli kožu s lješina mjesto da nosi mantiju urednika. — lImade mnogo gorke ironije u činjenici da je rijetkoko pisao lijepim i jasnim stilom ı stvarno kao Ahad Haam, a ipak ga često nisu razumjeli mi njegovi najbliži, a često su mu podmetnuli misli i namjere kojih u njega nije bilo. U pismima se mnogo tuži da ga ne shvaćaju i da krivo tumače njegovu nauku ı ideje.