Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

povjerenju i ne misli da mu MEtzel ovako plaća. Etzel se i sam bori, slijedi ga pogled majstorov, ali sve uzalud. A jednoga dana majstor, duševno slomljen, zbog razmirica što ih je imao sa svojim kolegama, dolazi na imanje svoje žene i progleda. Sroza se, a Etzel odilazi, i opet pod teškim dojmom prošlosti. Ovajput je nepravda na njegovoj strani. On je onaj nitkov, koji ju je počinio. Onaj, koji je visoko uzdignuo baklju pravednosti, morao ju je tromo spustiti.

Jedno od osnovnih pravila, veli Wassermann, kome su ljudi podvrgnuti, pravilo je susretanja. Tri čovjeka, koji su bili jedan za Etzel. Kerkhoven, Marija. Iz psihologijskog obrata njihovom vezom nastaje onda na koncu lom. Problemi, koje Wassermann tretira u svome

drugoga zreli, nađoše se međusobno.

romanu od velikog su značaja. Prvi je ı najvažniji problem današnje generacije.

U Etzelu vidimo pretstavnika generacije mladih ljudi koja je pošla na put s neizrecivom čežnjom da ostvari mnogo lijepih stvari u životu, da taj život upotpuni ljepšim vrednotama. Ali rezultat: duševni pad i karakterni slom sedmnaest- ı osamnaestgodišnjih. Katastrofalni je lom koji doživljava taj čovjek kada stupi kao djelotvorac u ljudsko društvo. Osjeća se star u duši, polomljenih krila, dolazi pred tribunal svijeta i biva odbit. To se mora doživjeti, ali ı preživjeti. Da dođe opet u visine, potrebna mu je lavlja snaga. Nema veće nemoći, nego nemoći tih sedamnaest- ı osamnaestgodišnjih kad treba da nešto Taj čovjek traži vođu, vođu, koji će mu moći da dade opet dušu i sadržaj životu. Taj vođa može da se nađe. Neizmjerna. snaga koja živi u tom mladom

»postanu«.

čovjeku neće da se izgubi u kaosu života. Iz kaosa raznih sila treba da se odgojom stvori zdrava i snažna generacija.

Nadalje tretira Wassermann problem medicine. Dva suprotna naziranja ovdje

stoje jedno prema drugome. Službena medi-

cina u borbi s naziranjem da fantazija ı duh treba da uđu u znanost liječenja.

Čovjek se fizički od vremena na vrijeme obnavlja. To je sigurno. Ovdje imademo prikazano kako se duševno čovjek, obnavlja, nego kako do svog konačnog obli-

nesamo

ka treba da prođe kroz razne ljude, da postane savršeno stvorenje. Irlen ispunja dušu

Kerkhovena, a Etzel je prožet Kerkhovenom. Pitanje je da li se čovjek može u biti promjeniti. Plitkost u duševnu dubinu, običnost u genijalnost, surovost u nježnost, a između mnogih da postane vođom. nalazimo odgovor: da.

Jedan Ovdje

Wassermann imade interesantnu relaciju židovstvu. On seiu knjizi »Etzel Andergast« dotakao židovskog pitanja, Njegov je odnos židov-. stvu u izvjesnom smislu pozitivan. On sam tvrdi da jc »deutscher Jude«, »em Deutscher und cin Jude«. O svome stavu prema Židovstvu govori u knjizi »Mem Weg als Deutscher und Jude«. Od rane ga je mladosti progoniloovo Židovstvo, činilo mu nebrojeno smetnja. Nerazumijevanja sa svih strana. On je kao Židov bio osuđen da nosi žutu krpu kojom će svijetu dati prilike da na njega prstom i da mu se ruga tek zato, jer Je Židov. U svojoj velikoj težnji on želi da se potpuno približi Njemcima, on govori njihovim jezi-

ukazuje

kom, osjeća se povezan s njima, ljubi Njemačku zemlju, a ipak ga oni ne priznaju sasvim jednakim. Teški problemi muče mladoga Wassermanna koji si je morao da odaLire put kojim će da ide i stvara. Nailazio je i na simpatije kod prijatelja, al: kad je došla riječ o njegovu židovstvu, onda su mu izjavljivali da Je on izuzetak, ali drugi ne vrijede ništa; to ga je boljelo, jer se je Ćutio povezan s tim drugim. sa židovstvom. Dva romana tvore \prekretnicu njegova stvaranja. »Dic Juden von Zirndorf« napisao je, jer se htio povezati sa židovstvom, htio je da mu se približi. »Caspar

htio da dokaže mački svijet, da pokaže svoj njemački način mišljenja. Na ovaj posljednji roman nastala

Hauser« je roman kojim je mogućnost da uroni u nje-

je velika polemika, jer su mu spočitavali: da je »Caspar Hauser« sve drugo nego njemačka tvorevina. Pred tim njemačkim duhom koji pa je skučavao u radu pošao je u Beč. Tad je počeo djelovati politički cionizam. Wassermann priča kako su Židovi plakali, kada su povorili o ovoj stvari, kako su ljubili skute onome koji im je proročki donio spas. Wassermann lično stoji daleko van toga. Poznavao se i s Herzlom. Veli da ga njegova OsoOba nije mogla zagrijati. Priznavao je pozitivnost toga djela. ništa. A ipak Wassermann odaje u svakom

ali on ne ćuti s njime

svome djelu svoju židovsku notu, svoj Židov-

274