Jugoslovenski Rotar

a i toga je bilo u praksi — kad nakon presude upravnog suda državna upravna vlast povodom poništenja svoga riješenja donosi novo riješenje, ali se i u njem ogreši o zakon. Tu stranka mora i opet tužiti i nanovo plaćati takse itd. O tome su podnašani izvještaji kamo treba, ali do sada ovaj zakonski propis i dalje postoji i mora se, dakako, primjenjivati. Treba još da se kaže par riječi o državnom savjetu kao upravnom sudu. Državni savjet nastupa kao upravni sud prve i posljednje molbe u pogledu svih riješenja ministara. Ne može se dakle protiv riješenja ministara podnijeti tužbu upravnom sudu nego samo državnom savjetu i to bez obzira na to, da li je to riješenje doneseno u prvoj molbi ili na žalbu protiv riješenja bana. U drugoj molbi riješava drž. savjet protiv riješenja upravnih sudova, no ni tu državni savjet ne donosi sam presudu, nego samo odbacuje žalbu ili poništava presudu upravnog suda, koji onda donosi novu presudu.

Vrlo je još važno da spomenem da se kod nas često čuju žalbe da se netko obratio vlasti, a da nikako ne dobiva riješenja. I zato ima lijeka u zakonu o državnom savjetu i upravnim sudovima. Taj zakon naime propisuje da onaj, koji je zatražio neko riješenje upravne vlasti i koji je to riješenje naročitim podneskom urgirao, ima pravo da tri mjeseca nakon urgencije — ako nije dobio riješenja — podnese tužbu upravnom sudu. U tom je slučaju upravni sud dužan izviditi istinitost tužiteljevih navoda, pa ako se ova utvrdi, uzet će tužbu u postupak kao da je zahtjev tužioca po upravnoj vlasti odbijen. Zakon je dakle dao tu zaštitu upravnog suda i protiv samovolje vlasti, koja bi nedonošenjem riješenja povrijedila pravo stranke.

Nakon što sam ovako u kratkim crtama iznio osnove upravnog sudovanja htio bih da na završetku — a Vaša je strpljivost po svoj prilici već iscrpljena, — kažem još i moje lično mišljenje o koristi te institucije i o iskustvima stečenim u ovo nešto preko 14 godina opstanka upravnih sudova kod nas. Lapidarno mogao bih reći da je urudžbeni zapisnik upravnih sudova neke vrsti barometar, koji pokazuje dizanje odnosno padanje nivoa opće uprave. Kad je uprava dobra, kad su upravni činovnici upoznati sa zakonima, koje imadu primjenjivati, te kad su savjesni, broj je tužbi razmjerno malen i ograničuje se na zakučaste pravne slučajeve, u kojima može biti raznih mišljenja i tumačenja, te u one slučajeve gdje stranka nastupa kao čisti pravdaš, a koje je lako i brzo moguće riješiti. Nasuprot kad su upravni činovnici preopterećeni radom, kad među njima ima i takovih, kojima nisu dostatno poznati zakoni ili ako se nađu nesavjesni i površni činovnici, broj tužbi odmah raste u brzome tempu, jer građani u obrani svojih prava iskorišćuju sva makar često i skupa sredstva. Pokazalo se to osobito u nedavno minulo vrijeme, gdje je politika zadrla u upravu i gdje su i onako malobrojni i preopterećeni upravni činovnici kadkad donosili odluke i presude i preko svoje volje i uvjerenja. Sve OVO donijelo je do silnog porasta broja tužbi tako da na primjer zagrebački upravni sud, koji radi premalenog: broja sudaca uopće nemože svladavati kurentno stižuće predmete, ima iz posljednjih godina silu zaostataka. Zato možda i koji od Vas čeka već dugo na rijeSenje upravnog suda. Na utjehu mogu takovome reći samo to, da je nadležnima skre-

20