Jugoslovenski Rotar

nego i kvalitativno. | godine se ne samo broje, nego i mere. A u proslim analima €oveéanstva ne bi bilo nimalo teško naći i čilava tri stoleéa koja bi na strani ljudske, i napose evropske sudbine, ispala laganija od minule tek trecine veka.

Sta je kroz to sudbonosno doba previranja, rušenja i fek zamelnufog i mučnog novog organizovanja gofovo svega šlo se nekad smafralo konačnim u odnosima izmedju ljudi i naroda — činilo i učinilo. Rotarstvo? Gde je stiglo i kuda ide? Ova i ovakova pitanja nameću se sama po sebi svakom misaonom članu naše svetske organizacije, kada barem jednom u godini baci pogled na već prevaljeni deo puta. Puka hronologija događaja i statistika €udesnog rasta one Sacice drugove, koje je Pavle Harris prvi pu} sakupio jedne zimske večeri 1905 godine u Čikagu, svima su nam dobro poznali. Ti bi podaci mogli ispu– nifi ne jednu, nego nekoliko veéeri i biti vrlo blještavi, ali bi nam ipak vrlo malo pomogli za pravo razumevanje bitfnosti i svrhe naše огganizacije. Vanjska, formalna, Cisto organizaciona strana Rotarsiva je |oliko razvijena i izgrađena da se i u našim redovima ne retko Cuju kritike, Које зтаћаји да је Бодан i zato prilično skupi okvir očito premašio sadržaj. Neću ovim da kažem da su fe, bez svake sumnje dobronamerne kritike i opravdane. Da postignemo sklad izmedu forme i suStine, nije pravi put da ruSimo ili krnjimo ono Sto je svakako dobro, a to je vanjski mehanizam Rotarstva, koji tehniéki gotovo savrseno funkcionira. Potrebno je samo jedno: da se ne damo uspavati zbog ¢isto materijalnih uspeha, nego da, naprotiv, svim silama uznastojimo da ta impozanina masi'nerija ne osfane dobrim delom svojom vlastitom svrhom, nego da zaista posluži jednom višem cilju. A fakav može da bude samo jedan opti, idejni, duhovni cilj. Zato hoéu da razmotrim iskljucivo nutarnju stranu Rotarstva.

Kao svaki organizam, tako i Rotarstvo crpe svoje bitne sastojine iz tla i atmosfere u kojima je nikao. Rotarstvo, kakvo mi poznajemo i nadam se još uvijek priznajemo, moglo je nastali jedino u anglosaksonskoj sredini i fo baš u Sjedinjenim Državama Amerike. Sumnjam da je Paul Harris dana 23 februara 1905 godine bar izdaleka predvideo posledice svoga poziva na prvi sastanak nekolicine srodnih duša, za koje je mislio da će u zajednici lakše snositi težinu moralne pusloši kakva je bio tadanji Cikago. On to, uostalom, ni sam ne poriče. U zemlji koja je u svojem začelku bila posvećena frima fežnjama, а 10 je pravo na živof, pravo na slobodu i pravo na fraženje lične sreče —

life, liberty and the pursuit of hapiness, — Rotarstvo u svom normalnom razvoju nije moglo postati drugo nego Sto je postalo.. Svi liudski pokreti, i reliaiozni i socijalni i Cisto politcki, obeca-

vaju čovečansivu konačno uvek isli cilj, koji se jednom reči moze nazvali „srećom” u višem smislu. Usput ću odmah spomenuli da ia Rolarstvo ne smalram pokretom. Taj pojam pretpostavlja bar donekle izvesne nove ideje, a svakako izvesnu borbenost pri oslvarivanju ih ideja, čega u Rotarstvu nikako nema. Ono je ipak široko i međunarodno organizovana ljudska delafnost sa svim određenim smerom, te se stoga i na Rotarstvo smeju, i čak moraju, primeniti načela, kojima se jedino može merili uspeh ili neuspeh nekog pokreta.

Ako Rolarstvo nije na sve} donelo svojih vlastitih originalnih ideja, to nikako ne znači da ono uopšte nema ideja. U fom slučaju

22