Jugoslovenski Rotar

a SEDMO MJESEČNO PISMO

Dragi brate pretsjednice. Dragi brate tajnice, Draga braco rotati,

шалто ротајо u novu godinu 1940 s vrlo razlicitim i promienljivim osjecajima, mnogi i sa crnim slutnjama u srcu. Bruje sa svih strana €udnovati glasovi: jedni nam se umiljavaju, drugi nas mame na svoju stranu, freci nam prijete. I mnoge obuzima strah i zebnja, gube pouzdanje и se i u snagu svoje drzave i svoga naroda. Težak je i neoprostiv grijeh ubijati u narodu dobru volju, fvrdu vjeru i nepokolebljivu nadu u opstanak, slobodu i budućnost narodnu. | širenje takovih glasova velik je grijeh. Svako je uglavnom kovač svoje sreće. I narod je kovač svoje sudbine, i propast narodna izvire ponajviše iz naroda sama. Jao onome koji čeka milost, pomoć i srefnije dane od tudjina, pa gradio mu se on ne znam kakovim prijateljem. »Tudja ljubav ljubi svoga«. U ova doista mutna i sfrašiva vremena freba da sva srca zagrije plamen žarke ljubavi koja se ne plaši nikakovih žrtava, koja pregšara sve, odriče se svega u času kad se brani ognjište i prag rodjeni, zemlja svoja i Srobovi starih svojih, da ih ne gazi noga tudjinska i dusmanska.

Ako ikada, danas se otvara Siroko i veliko polje dai mi rotari Gitavoga svijeta pokazemo, kako naiSi rofarski ideali, naše težnje i osnove, želje i namjere nisu samo pusta rijeé nego da je nas Zivot i rad u punom smislu služenje. Služimo svome bližnjemu. Njegove potrebe, muke i stradanja osjećamo kao svoje rodjene. Savjetujemo i pomažemo nevoljne, pridižemo i jačamo gdje krila malakšu i volja klone. lako narode i države rastavljaju daleki prostori i utvrdjene granice, u službi dobru, plemenifosti, čestitosti i milosrdju nema medja ni granica.

Pada mi na pamet krasna pjesma nasega brata rotara Hermana Burte iz Basela koju je ispjevao 1931 godine. Bog neka blagoslovi rotarsko kolo i sve koji mu služe! U današnjoj buci i šftropotanju mašina i aparata ipak je najnježniji i najosjetljiviji aparat naše srce. Ono u grudima dobrih ljudi potiče vječno na službu čistoj ljubavi, pridiže krila, daje snage i jakosti, oduševljenja i nutarnjeg zadovoljstva svima onim izabranim kojima je zivot sluzenje. Nije kletva ni osuda milosrdnoga Boga da se u znoju lica svoga jede hljeb svakidašnji. Iz toga znoja niče istom prava radost, niče mir na zemlji. Savijesno vršenje svih onih dužnosti

307