Jugoslovenski Rotar

pogledu kupovne snage vlastitog kućanstva. Za polučenje su ovog rezultata bez sumnje potrebne izvjesne žrtve. One su u glavnom dvojake: na jednoj se strani traži od pojedinaca, da se odreknu namirenja izvjesnih potreba odnosno da se zadovolje surogatima, a na drugoj strani se od njih traži, da za volju oslobođenja vlastitog narodnog gospodarstva od inozemstva eventualno plaćaju skuplje cijene za domaće sintetske odnosno surogatne proizvode i da povrn toga podnesu jače porezno opterecenje koje je neizbjezivo u vezi sa autarkijskom preorijentacijom vlastitog: narodnog gospodarstva. Autarkijski sistem naime otstupa donekle od općeg načela ekonomske racionalnosti, jer su sintetski proizvodi vlastite zemlje često znatno skuplji od ekvivalentnih proizvoda izrađenih od prirodne sirovine, a surogati opet redovito kvalitativno slabiji od artikala koji se njima. surogiraju.

Na kraju treba da odgovorimo na pitanje da li se od primjene relativne autarkije bilo kojeg oblika može doista očekivati sve ono što očekuju pristaše te doktrine, odnosno, da li su žrtve koje autarkija neminovno nameće bar adekvatne negativnim pojavama pod režimom slobodne međunarodne izmjene dobara.

Ponajprije treba primjetiti, da monopolistička tendencija zemalja bogatih važnim industrijskim sirovinama ne znači uvijek ono, što tvrde pristaše autarkije. Monopolistička se tendencija može trajno zlorabiti samo kod onih gospodarskih dobara koja su objektivno veoma rijetka a po svojoj su korisnosti apriori ograničena na relativno malen broj potrošača (drago kamenje, platina, helij i t. d.). Ovi kriteriji ne postoje primjerice kod prirodnog kaučuka, jer znamo da proizvodno područje te sirovine obuhvaća velik dio južne Amerike, dio Afrike i Indije. Jednaka je situacija kod nafte i kod pamuka. Isto tako ne vrijedi za te sirovine nikako kriterij ograničene korisnosti, jer su one u raznim oblicima potrebne gotovo cijelom čovječanstvu. S ovih se razloga kod ovakovih sirovina ne mogu trajno podržavati pretjerano visoke cijene, jer bi to neminovno dovelo ne samo do produkcije konkurentnih sintetskih proizvoda, nego i bez toga do opadanja konzuma i smanjenja proizvodnje čime se ugrožava prosperitet rada odnosnih poduzeća, što ne može odgovarati interesima njihovih upravljača.

Kava je primjerice također jedan od proizvoda, za koji izvjesne zemlje napose Srednja i Južna Amerika, dijelovi Afrike i Istočno Indijskog Arhipelaga posjeduju prirodni monopol. Ipak znamo, da se u Braziliji već godinama bacaju ogromne količine kave u ocean, jer se ne mogu prodati, a pored toga se provodi ograničenje proizvodnje, a sve to nikako zbog podržavanja monopolskih previsokih cijena, nego zato što gotovo sve evropske države stalno opterećuju konzum kave veoma velikim carinama i trošarinama, uslijed čega su cijene kavi vrlo visoke i konzum za široke mase preskup. Postoji osim toga još jedan problem, koji se s gledišta autarkije ne može riješiti na zadovoljavajući način. Što će naime biti s izvozom ako pretpostavimo, da većina država provede autarkiju? Uvoz će biti kod svih tih država sveden na minimum ili bar osjetljivo ograničen. Međutim se ne da zamisliti, da će se zemlje s jako razvijenom industrijom kao na pr. Njemačka ili Velika Britanija moći potpuno odreći izvoza za proizvode svoje metalurgijske industrije i da će te njihove industrije moći prosperirati i zadržati svoj normalni standard zaposlenja opskrbljujući isključivo domaće tržište. Isto se

234