Jugoslovenski Rotar

tako ne može zamisliti da će agrarne zemlje kao primjerice naša moći cijeli svoj izvozni suvišak poljoprivrednih proizvoda preraditi i potrošiti u vlastitom gospodarstvu ili da će ga moći zamijeniti kojom drugom kulturom i proizvodnjom koja će isključivo služiti za pokriće potreba domaćeg tržišta. Još manje se pak može zamisliti da će ovakove agrarne zemlje niti samo svaka za sebe niti u sklopu s drugim zemljama slične strukture moći eliminirati potrebe uvoza izvjesnih količina raznih industrijskih proizvoda (na pr. strojeva, kemikalija i t. d.), jer je očevidno da bi osnivanje vlastitih industrijskih poduzeća jedino za opskrbu domaćeg tržišta bilo neracionalno, nerentabilno, a više put uopće neprovedivo. Konačno valja imati na umu još jedno: sasvim je sigurno da žrtve, koje kućanstvo u zemlji s autarkijskom organizacijom, ima da snosi plaćanjem viših cijena za vlastite proizvode kao i povećanjem fiskalnog opterećenja, potrebnog za finansiranje svakog značajnijeg autarkijskog plana, moraju najvećim dijelom apsorbirati vrijednost onih pogodnosti, koje rezultiraju od boljeg i povoljnijeg zaposlenja domaćeg življa i od ekonomske emancipacije od inozemstva.

Dolazimo prema tome do zaključka, da autarkija nema toliko prednosti koliko dokazuju njene pristaše i koliko to možda na prvi pogled izgleda. Isto tako ni sistem slobodne međunarodne izmjene dobara ne vodi neizbježivo do stalnog zarobljivanja zemalja siromašnih sirovinama. Nasuprot tome može se reći, da bi autarkijski sistem, kad bi ga ostvarile sve velike gospodarske zajednice svijeta izazvao teške poremećaje u pogledu izmjene dobara među narodima dok ne možemo zamisliti, kako bi se ti poremećaji mogli izgladiti. S druge strane i autarkijska koncepcija ima bez sumnje neke vrlo pozitivne pa čak i dragocjene značajke. To naročito vrijedi za mlade, ekonomski slabo izgrađene države, koje mogu primjenom izvjesnih autarkijskih načela nesumnjivo polučiti bitno poboljšanje svojih gospodarskih odnosa. Kod zemalja pak, koje su velikim stepenom industrijalizirane, a nemaju ni približno dovoljnu vlastitu agrarnu proizvodnju, niti su bogate sirovinama, teško je zamisliti da bi one od primjene autarkijskog sistema mogle očekivati stalne i sigurne koristi. Razumije se da sve ovo vrijedi samo za normalna vremena, a ne onda, kad se moraju primjenjivati načela ratnog gospodarstva.

Kao vrlo često, tako će i ovdje istina biti negdje u sredini između ekstrema suprotnih doktrina, kako je to vrlo dobro formulirao nestor njemačkih ekonomista prof. Diehl ovako:

1. Рохе по је да se u vlastitoj zemlji proizvode sva ona gospodarska dobra koja se u zemlji mogu proizvesti pod vrlo povoljnim uslovima.

2. Podjela rada, kako je provedena ili je bar bila provedena u svjetskom gospodarstvu ne smije ići tako daleko, da u vlastitoj zemlji propadnu ili zahire izvjesni važni slojevi pučanstva. Napose u zemljama s jednostrano provedenom industrijalizacijom postoji opasnost, da ce zemlja biti suviše ovisna o uvozu inostranih agrarnih proizvoda, a da će u drugu ruku vlastito agrarno pučanstvo biti izloženo propasti ili izumiranju.

235