Jugoslovenski Rotar

Najzad hroničan alkoholizam može imati za posledicu i prava duševna oboljenja, od kojih ću vam zbog kratkoće vremena, izneti samo jedno kao najvažnije, a to je delirijum tremens.

On se razvija isključivo na bazi hron. alkoholizma i to naročito kod onih koji piju teža koncentrisana pića kao: rakiju, konjak, rum. Jedno jedino pijanstvo, ma kako jako bilo, nikada ne izaziva delirijum tremens. Ali kod hroničnih pijanica potrebni su izvesni momenti kao povod za izazivanje delirijuma. Ponajčešće su to akutna oboljenja sa poviSenom temperaturom, kao zapaljenje pluća, ili influenca. Delirijum obično nastupa iznenada, noću, sa raznovrsnim vizijama. Obično su to sitne male životinjice kao: miševi, bube, zmije, sve u stalnom živom pokretu, koje bolesnik i na svome telu oseća i od kojih se brani. Po nekad su to i veće životinje kao: konji, kamile, lavovi, čas u prirodnoj veličini, čas sitne i umanjene. Ponekad životinje koje u opšte ne postoje, i u raznim fantastičnim kombinacijama. Pri tome bolesnik gubi osećaj stvarnosti, prozor drži za vrata, sobni zid izgleda mu kao poljana, i u tome leži opasnost da iskoči kroz prozor, ili da svom snagom naleti glavom o zid misleći da juri u polje, i na taj način nanese sebi smrtonosne povrede.

Ponašanje ovakvih bolesnika karakteristično je, stalno su zaposleni, pod uticajem svojih vizija hvataju miševe i bube oko sebe, iz usta vade zamišljene konce i namotavaju ih u klupče. Njihove radnje često uzimaju oblik njihovog ranijeg zaposlenja, tako šnajder stalno nešto kroji i Sije, kočijaš timari konje i zamišlja da je na boku svojih kola i tera konje, kafedžija je zaposlen oko služenja gostiju i t. d.

Od telesnih simptoma naročito je karakteristično drhtanje ruku i jezika, zbog čega je bolest i dobila ime tremens, osim toga jako znojenje i povišena temperatura, koja i bez komplikacija može da se penje do 40°C.

Сејо to bolesno stanje traje dva do pet dana, retko kad duže, i obično se završava dubokim višečasovnim snom, iz koga se bolesnik probudi oslobođen svojih bolesnih vizija. Sećanje na iste ostaje očuvano.

Većina alkoholičara mogu da se izleče, naročito ako telesne i duševne promene nisu velike. Ako su pak nastupile organske promene u mozgu u vidu demencije (zbog atrofije mozga) ili su pak u pogledu etičkom toliko propali, da i ne uviđaju svoju bedu, onda je svaki pokušaj izlečenja uzaludan. Smrt nastupa kao direktna posledica promena u organima koju je izazvao alkoholizam, ili usled neke druge interkurentne bolesti. Neki izvrše samoubistvo u afektu, ili teškoj depresiji, a izvesan mali broj vegetira u kakvom azilu ili duševnoj bolnici.

Štetno dejstvo alkohola pogoršava se i time što se kombinuje sa nikotinom, jer su većina alkoholičara veliki pušači, i što se on obično pije u nezdravoj atmosferi nehigijenskih lokala. Najzad, štetno dejstvo pojačava i okolnost, što se alkoholičari nedovoljno hrane, i većinom jedu samo ono, što otvara apetit za pićem.

U pogledu lečenja hroničnih alkoholičara, višestoletna iskustva su dokazala da se umeravanjem u piću ne mogu postići nikakvi rezultati. Naprotiv, samo potpuna apstinencija može dovesti cilju. Osim toga, uporedo sa time, potrebno je vaspitanje i jačanje karaktera. To se sve najbolje može postići u naročito za to udešenim

227