Jugoslovenski Rotar

nema više interesa za evropsko tržište (Selig-manov zajam Drž. Hip. banci 1927 bio je jedan od poslednjih koje je SAD odobrila Evropi). Parisko tržište bilo je u to doba nedostižno za nas, jer su naše vlade izbegavale pregovore sa francuskim porterima koji su svima silama zahtevali da im valoriziramo predratne zajmove zaključene u zlatu na pariskoj pijaci. Očigledno je da je regulisanje naših ratnih dugova u Engleskoj bilo potrebno radi stvaranja dobrog raspoloženja City-ja u cilju vođenja pregovora za novi zajam. Međutim do zaključenja novog zajma, iako su preliminari bili gotovi, nije došlo, prvo zbog pogoršanja finansijske situacije na svjetskom tržištu, i drugo zbog naših unutrašnjih teških prilika stvorenih atentatom u Narodnoj skupštini.

9 avgusta 1927 zakijučen je sporazum sa Velikom Britanijom po pitanju našeg ratnog dugovanja, a tako isto i po pitanju relifnog duga, to jest duga primljenog od Vel. Britanije u vidu pozajmica kao pomoć za vreme rata. (Mi smo imali takvih pozajmica primljenih i od drugih država, među kojima je bilo i neutralnih kao što su Danska, Holandija, Norveška, Švedska i Švajcarska.)

Ukupna cifra našeg ratnog duga Engleskoj izneo je 25 mil. 591 hiljadu funti sterlinga. Anuiteti su utvrđeni za prvih 16 godina u manjem iznosu da bismo u tom međuvremenu mogli isplatiti pomenute relifne pozajmice u f. st. 2,068.843. — Krajnjim rok za isplatu je 1988, a ukupna suma anuiteta iznosi 32.8mil. f. st. ili oko 9 milijardi dinara. Od interesa je odredba po kojoj se naš dug ima srazmerno smanjiti za slučaj da Engleska primi nemačkih reparacija više nego što ima davati Americi po svojim ratnim zajmovima. Ali to važi i za obrnut slučaj, to jest ako bi imala Engleska da plati Americi više, u kom slučaju i naša država srazmerno ima da povisi svoje dugovanje. Kao podlogu za regulisanje ovoga duga, naša država dala je svoje blagajničke zapise ministarstvii finansija.

c) Regulisanje našeg duga sa Francuskom. — Sa Francuskom smo imali dosta teškoća za regulisanje ratnih dugova poglavito zbog toga, što je francuska vlada smatrala da mi njoj dugujemo zlatne franke, onako isto kao što su francuski porteri naših predratnih zajmova tražili priznanje zlatne klauzule. Naša vlada bila je naprotiv gledišta, da su ti franci papirni, t. j. devalorizirani. Stvarnost je bila u sredini ta dva gledišta, jer niti su franci koje je naša vlada primala za vreme rafa bili zlatni, niti su oni bili papirni, pošto su i za vreme rata imali određenu ali smanjenu zlatnu podlogu.

Po računu francuske vlade naše dugovanje Francuskoj iznelo je 31 V 1928 fr. 1.747,300.000. Ta suma, ako bi se obračunala u zlatu, postigla bi astronomsku cifru od 19.22 milijarde. Po računu naše vlade naš dug trebao je da iznese 3.88 milijardi, dakle peti deo onoga na što su Francuzi polagali pravo. Čitave dve godine povlačili su se naši pregovori sa Francuskom i sporazum je postignut tek 20 januara 1930 god. Cifra duga utvrđena je na fr. 1.024,812.476. Naša vlada uspela je da obori zlatnu klauzulu, jer je vrednost franka određena na osnovu francuskog zakona od 25 VI 1928 (1 franak — 65.5 miligrama zlata, finoće 900). Svoj uspeh imali smo da zahvalimo: 1) smanjenom potraživanji našem iz reparacija-(Youngov plan); 2) u međuvremenu smo primili ni malo lake obaveze prema francuskim porterima za plaćanje predratnih

275