Meksiko, стр. 19

· men; od ohlađene lave, što se pretvorila u opsidijan, Indijanci su pravili oružje i oruđe, idole i nakit, a iz sastavnih dijelova ovog zida ne može se napraviti n'šta. To je kamenje iz vječnog mraka zemljine utrobe, izbačeno na vječni sjaj sunca. Strmoglavljalo se, tik uz krater, iz kojeg je izišlo. Ali već nakon nekoliko sekundi, s novom provalom, prispjeli su novi emigranti i, da bi ostali što bliže zavičaju, gurali prvodošle ustranu. Ovi su se povlačili u koncentričnim krugovima, korak po korak, deset metara u dvadeset i četiri sata.

Poljana pred vulkanom i krugom njegove lave obična, je ravnica, kukuruzište i ispaša; tu i tamo poneki brežuljak s crnogoričnom šumom; njegovo podnožje, sa strane, okrenute prema vulkanu, pokrivaju sada dvanaest metara visoki blokovi lave.

Pokušao sam da se uzverem sa druge strane jednog takvog breščuljka. Strmina nije bila velika, ali prašnjavi pepeo prekrio je obronak toliko, da sam- propadao do koljena. Nije mi bilo teško da se iz njega izvlačim, i potrbuške sam puzio dalje, služeći se rukom pomoćnicom, koju mi je spremno pružalo. granje napola zasutog drveća.

S uzvisine sam lijepo vidio polje lave. Blok do bloka, siv i uz dimljen, kretao se neugodnom. sporošću, ocean rastopljena bazalta, sahara poluukrućene troske. Ništa, ništa, ništa ljudskog, nikakve veze Ss bilo kakvim živim bićem. Onim drugim pustinjama, onim drugim morima, u kojima je dosad bio zavičaj te sipine, nikad nije prokrstarila karavana: niti ih je preplovio brod, o onom drugom svijetu ispod zemljine kore govore nam samo teorije i hipoteze.

Ovdje na vršku brežuljka bio sam u visini kratera, nasuprot krateru. Blistao je u nadzemaljskom (ili da kažem: podzemaljskom ?) osvjetljenju. Mnogo se toga u njemu događalo, ali bilo mi je, kao da gledam ne u zasljepljujuće svijetlo, nego u mrklu noć, tako sam malo toga razabirao. Štoviše, krivo bi bilo, kad bih kazao, da je krater usađen na vrh brda kao kotlina. Otvor je zemlje dublje, na zasutom kukuruzištu čovjeka iz obližnjeg naselja Paricutin.

Taj čovjek, Indijanac Dionisio Pulido, došao je ovamo prije četrnaest dana, 20. veljače 1943., i odjednom ugledao, kako se DoOvršina njegove njive razjapljuje, uzdiže, počinje se pušiti i grmjeti, pa je dao petama vjetra.

Od Dionisijeva kukuruz:šta nije ostalo ništa, n'kad više, za čitavu vječnost, ne će to biti kukuruzište. Na polje se izrigao krater, koji riga i dalje, tako da je nastalo brdo, što neprek:dno raste, a krater usađen u visoravan brijega nalk je na kotlinu.

Iz te kotline svake četiri ili svakih šest sekundi lete prema nebu stupovi dima i vatre. Devet puta uzastopce eksplozije su razmjerno