Naša stvarnost

REČITO ĆUTANJE

Ne treba više trošiti reči o tome da je književno stvaranje jednog razdoblja odraz društvene stvarnosti tog razdoblja, i ne samo odraz već i značajno uticanje na tu društvenu stvarnost. Svakim danom je sve manje onih koji književnost shvataju kao usamljeni i izolirani predeo, kao poprište samoniklih dogadania i doživljaja, koji ne trpe nikakav uticaji od konkretnih današnjih odnosa u društvu. Sve je manje tih poslednjih Mohikanaca „čiste” književnosfi, sve ie manje tih vernika larpurlartističkih zabluda, i njihov glas, njihova šaputanja sve su usamljenija, nemoćnija i uzaludniija. Neumitna društvena stvarnost, naša današnja stvarnost osvaja eterična carstva suptilne i rafinirane poezije, zauzima već oronule, starinske kule od slonove kosti, nagoni u begstvo buljuke onih literata koji kroz svoje doba i svoju sredinu idu kao turisti i hvataju „zanimljive” ili bizarne snimke. Književnik je danas neodoljivo uvučen u konkretna društvena dešavanja, i u prkos svih svojih teorija i teoretisanja o svojoi neutralnosti, učestvuje, svesno ili nesvesno, u jednom određenom društvenom sukobu, na jednoj ili na drugoj strani.

Onai koji bi bacio samo površan pogled na razvoi poratne književnosti koja ima za svoj kulturni centar Beograd, a koji makar i približno tačno zna društveni i politički razvoj Jugoslavije od njenog sklapanja pa do danas, bio bi zaista zapanjen da ta beogradska i okobeogrdska književnost, dakle srpska književnost, u prvom redu neverno, a osim toga neubedijivo i šturo održava svoju sredinu i svoje vreme. Jedan zluradnik, ili jedan kolebliivac, ili neka naivčina jedva bi dočekali da ustvrde da književnost ima svoje specifične zakone, svoli specifični razvoi,. koji ne samo da ide u raskorak sa zakonima i razvoiem društvene stvarnosti, već im šta više protivureči, jednom rečju: razvoi književnosti i društveni razvoi potpuno su disparatni. Ali to može tako da izgleda samo ako se baci površan pogled. Savesnije praćenje tog književnog razvolja i podrobnije raščlanjavanie tekovina tog razvoja pokazuje sasvim obratno. Pokazuje se da ne može biti reči ni o raskoraku, ni o disparatnosti, već da su ai prividni raskorak i fa prividna disparatnost uslovljeni opet društvenom i, ni malo se ne preteruje, političkom stvarnošću.

istina je — mora se konstatovati odmah — da savremena srpska književnost sasvim nedovolino i zato, razume se, neadekvatno odražava našu pravu stvarnost. Prve poratne godine zaista su bile neobično književno žive, ali ta književna živost i često iskreni poetski zamah nije ni iz daleka bio podudaran sa. živošću i napetošću društvenih zbivanja tih godina. Oslobođenje opustošene domovine; postepeno razočaravanje u pobedi; snaž-