Naša stvarnost

104 NAŠA STVARNOST

ni borbeni narodni val, u prvom redu radničke klase; trvenja u novonastaloj državi; gubitak stare predratne demokratije koja je zaista izgledala kao idila prema novoii demokratiji; sve ubrzanije društveno diferenciranje; pristizanie i dozrevanje mladih generacija kojima je rat oteo detinjstvo ili mladost; obuzdavanie borbenog vala munjevito nestajanje nekadanjih patrijalhalnih odnosa, sa svim licima i naličiima nagle ,„emancipacije” — sve se to snažno i neizgladivo urezalo u našem posleratnom čoveku. Sve je to stvorilo jedno novo, šaroliko, uskolebano ljudstvo, ljudstvo puno stremljenja, sa svojim pobedama, svojim porazima, sumnjama, očajanjem i svetlim pregnućima. Ali jedno takvo ljudstva nije našlo, nije stvorilo svoje pesnike, koji bi ga književno i poetski ostvarili.

Zašto — zapitajimo se — ali ne u čudu? Zar to doba i ta sredina nisu bili kadri da oplode svoje pesnike? Zar je naša kulturna sredina bila toliko zaostala i nedorasla, da je za nju bio pretežak zadatak da stvori jednu književnost dostoinu novog doba ?

Evo pogodnog materijala za naše preflinjene i visprene „evropejce” i mutno i ošamućene „slovene”, i za čitave druge klike konfuščika i mistifikatora, evo im pogodnoz materijala da razviju svoja dobro poznata naklapania, da nas zastraše našim katastrofalnim zdocnjenjem za kulturnim Zapadom, da nas golicaju i kore našom sirovošću, da nas fasciniraju našom „rasnom mistikom”, da nas „podmlađuju” i „osvežavaju” iniekcijama dekadenstva, koje je dernier cris tog skoro uvek fetišiziranog Zapada, koji nam je na vreme slao svoju demodiranu 'književnost.

Potražimo uzroke toj neuspelosti naše savremene, poratne književnosti pre svega kod nas samih, ne zanemarujući, svakako ne zanemarujući i spoline uzroke.

Srpska književnost poslednjih decenija XIX veka bila ie zaista veran odraz tadanjih društvenih sukoba, i vršila je neosporno znatan uticai na te sukobe. Obrenovićevski nedemokratski režim oslanjao se je na birokratiju a jedno izvesno vreme i na oficire, pošto je za vreme kralia Milana uspela da se stvori prilično solidna vojska. Sve snažnija mlada srbilanska buržoazija tražila je da potpuno. preuzme političku vlast, i u tim svojim borbama za vlast imala je za sobom seljaštvo, glavnu narodnu masu, koiu ie još teže pogađao obrenovićevski birokratski apsolutizam. Radikalna partija se je rodila kao velika seljačka partija sa znatnim primesama socijalizma, ali sve je vidnija bivala razlika, i ne samo razlika već i suprotnost između pravih pretstavnika seljaštva i pretstavnika čaršije. Ipak čaršijsko krilo ie preovladalo, ono se stavilo na čelo najveće partije, na čelo snažnog i moćnog narodnog pokreta. Ta značajna društvena i politička gibanja osećaju se u književnosti toga doba. Kod Milovana Glišića već se jasno ocrtava jedna krepka i zdrava seljačka satira protiv zelenaša i birokratije; niegova priča Glava šećera malo je remek-