Naša stvarnost

REČITO ĆUTANJE 105

delo satire na svemoć i korumpiranost obrenovićevske policiiske birokratije. Stevan Sremac, inače po svojim ličnim političkim ubeđenjima reakcionar, daje u Vukadinu uspelu satiru birokratske začmalosti. Mladi Nušić nastupa kao radikalni kritičar reakcije. Radoje Domanović daje već sasvim zrelu i izrađenu političku satiru, društveno naprednu a književno veoma snažnu. Mladi socijalistički novinar Živojin Balugdžić svojim ilegalnim napisima protiv dinastije Obrenovića i njihovog režima daje sjajne strane književno pisane publicistički; takav elan i takva oštrina bila su pre Balugdžića jedino ioš kod Pere Todorovića, dok još nije postao izdainik radikalne partije i seliačkih masa. Mladi publicista Milan Grol šiba kroz svoje članke, pisane ezopovskim jezikom, poslednje dane omraženog režima. Prava društvena stvarnost strujala je tada kroz srpsku književnost, i kroz pozitivne književne tekovine tog perioda sasvim razgovetno se vide slobodarske i demokratske težnje naroda. Narodne borbe za demokratiju i u osnovi progresivna uloga mlade srpske buržoazije prema birokratskom apsolutizmu stvorili su iednu snažnu književnost. ,

| Padom poslednjeg Obrenovića 1903, a samim tim i padom birokratskoz apsolutzma, inteligencija orijeniira se bez malo isključivo Zapadu. Književnost, čiji su nosioci ti zapadnjački inteligenti, prima snažne uticaje stranih književnosti, poglavito francuske. Dogmatički teoretičar Bogdan Popović; oficijelni kritičar Skerlić, politički oprezni i zbunjeni liberal, a književno krut; više biograf i bibliograf nego književni istoričar Pavle Popović; artisti Dučić i Rakić; dekadentni pesimista Pandurović; romansijer Uskoković -— da spomenemo samo njih — sve više gube vezu sa konkretnim društvenim odnosima, ali to agovanie larpurlartizma, čiste književnosti, dahijanje „beogradskog stila” tačno su odgovarali iziskivanjima određene publike kojoi više nije bila pogodna jedna borbena literatura. Nušićeva satira prelazi u manje opasan humor. Domanović ne nalazi svoga naslednika. Nekada borbeni publicista Grol postaje prilično bezbolan pozorišni kritičar...

Posleratna književnost pokazuje se u prvi mah kao puna suprotnost i negacija već uveliko smežuranih muza Dučića i Rakića. Bogdan Popović ne uliva više nikakvo strahopoštovanje i odlazi u književnu ropotarnicu. Predratni pegazi su postali sipljivi i izazivaju samo smeh „mladih”. Skerlićevo raskrečeno pero nikako da dočeka njegovog legitimnog naslednika. Apolon ie pobedjien od Mafsijasa. U mastionici Velibora Gligorića dave se rcijevi književnih pigmeia koji još tapkaju uz „stare”. Reklo bi se kao da imamo radjanje jedne nove krepke književnosti, pomslilo bi se skoro da ona održava ritam savremenosti? Skoro da se poveruie da su „stari” i „mladi” podelili megdan i da ie nekakvo mutno i neodredjeno „novo” odnelo pobedu nad „starim”, isto tako mutnim i neodredjenim?