Naša stvarnost

112 NAŠA STVARNOST

»Poslodavci se obavezuju da se neće obazirati đa li radnici pri-

padaju ili ne pripadaju jednom sindikatu, i ova činjenica neće uti-

cati na njihove odluke prilikom najamljivanja, vodjenja ili podele posla, primenjivanja disciplinskih mera ili oipusta...

»U svakom preduzeću koje ima više od deset radnika, ustanovljeno je, u svakoj radionici ili otseku radionice, nekoliko radničkih delegata i njihovih zamenika. . | |

„Delegat je pretstavnik svoje grupe i istu pretstavlja pred direkcijom. + ;

„Delegati su ovlašćeni da podnose direkciji sve pojedinačne reklamacije koje ne bi bile neposredno zadovoljene, a koje se odnose na primenu zakona, uredaba, propisa kodeksa rada, tarife nadnice, higijenskih mera i mera bezbednosti ...

»U slučaju kolektivnih reklamacija, ugovorači se obavezuju da poštuju rok od sedam dana, u cilju zajedničkog ispitivanja tih reklamacija, a pre ma kakvog zatvaranja preduzeća i obustave rada«. Kao što se iz ovih nekoliko odredaba vidi, kolekrivni ugovori unose ~

u Život radnika jedan element bezbednosti i stabilnosti. Oni daju radnoj snazi poštovanje i dostojanstvo, koje ona do sada nije imala. Ranije su radnici imali samo »obaveza«; danas oni imaju »prava«, koja će se daljom borbom moći samo proširivati.

Kolektivni ugovori su početak jednog novog zakonodavstva rada, koje, usvajajući priznanje i intervenciju sindikalne organizacije, zamenjuje slabost usamljenog radnika snagom radničkog kolektiva.

DR NIKOLA VUčO

POVODOM ŠTRAJKA PEKARSKIH RADNIKA

Posle štrajka pekartskih radnika beogradsko „Vreme” donosi u svom broju od 24 avgusta pored ostalog i sledeće:

„... Pored ostalih činilaca, koji su uticali na neuspeh ovoga štrajka doznaje se da su pekarski majstori čak i od strane mnogih gradjana bili izdašno pomagani u borbi sa radnicima. Tako su, nesvesni borbe koju su preduzeli pekarski radnici po cenu svojih velikih žrtava, oni pomagali beogradske pekare u izradi hleba. Postoji jedan dug spisak tih ličnosti koje po svom društvenom položaju nikada ne bi trebalo ni smelo da se poduhva– fe ovakvog posla. Tako su mesili hleb za račun svojih prijatelja pekara (ili možda za specijalnu nagradu koju su im oni davali) mnogi beogradski penzioneri (i to oni koji bi najmanje smeli da to čine), neki frizeri, piljari, sitni trgovci, čak se zna i za jednog lekara, koji je, dok su radnici štrajkovali, zasukao rukave i pomagao jednom pekaru da mesi hleb.”

Borba koju radnici vođe za popravku svog ekonomskog položaja, ne može ni u kom slučaju da ide na štetu srednjih slojeva, čija je stabilnost, sve većim zaoštravanjem ekonomske krize, dosta poremećena tako da i njih vrlo lako može zadesiti sudbina onih koji se danas očajno bore sa nezaposlenošću, i da iskuse sve tegobe jednog sasvim neosiguranog položaja – uvek u opasnosti od novih prepada.

Simpatije siromašnog gradjansiva za gradjevinske radnike prilikom njihovog štrajka u Beogradu, kao i požrtvovano i izdašno pomaganje štraj-