Naša stvarnost

76 NAŠA STVARNOST

ta može se upravo platiti iz dela viška rada, koji bi pod kapitalističkim odnosima sačinjavao profit”). Cena njegove samostalnosti zavisi, dakle, od visine kamatne stope koja je određena zakonima kapitalističke privrede (što je stopa prosečnog profita manja, mora biti manja i kamata) ukoliko je u pitanju hipoteka, a od nezajažljiivih prohteva bogaćenja ukoliko su u pitanju zelenaši” Niegova samostalnost je jedan od uslova njegove eksploatacije koja se manifestuje odlaženiem u grad jednog dela njegovog viška rada. A šta lje sa drugim? Sitnosopstvenička seljačka poljoprivreda je primitivna. Proizvodi se neracionalno i skupo. Sve zbog toga, jer sitni proizvođač nema dovoljno raspoloživog kapitala, a granice njegove proizvodnje nisu ni renta ni profit, nego najamnina koju on sam sebi plaća i to najamnina kolja je često mnogo niža nego najamnina gradskog radnika, naročito u doba agrarnih kriza. Zbos toga što smisao njegove proizvodnje nije profit nezo održanije života, zbog toga on može da radi, i radi pod uslovima. pod kojima kapitalistički producent ne bi mogao, i to dovodi do toga da jedan deo njegovog rada, u stvari jedan deo viška rada ne ulazi uopšte u regulisanie cena proizvodnie odnosno u obrazovanje vrednosti. Dakle, drugi deo njegovog viška rada propada, on ga poklanja društvu kao svoju žrtvu jer mu ono onemogu– ćava puno valoriziranje njegova rada. ] tu propada jedan deo viška rada. Treći deo seljakovog viška rada odlazi poreskim kanalom u grad. Prilično drastične cifre pruža o tome procesu slučaj francuskog seljaštva. Prema jednoj statistici iz prošloga veka), ukupni proizvod francuske polioprivrede iznosio je 5.237 miliona franaka. Troškovi proizvodnje iznosili su 3.559 miliona franaka, ostao je, dakle, čist proizvod od 1.685 miliona franaka. Od ove sume otpadalo je na hipotekarnu kamatu 550 miliona, 350 miliona za poreze, 100 miliona za sudove, 107 miliona za pravo protokolisanja, pečata i hipoteku. Ostaje svega trećina čistog prihoda: 538 miliona, ili na glavu 25 franaka čistog prihoda. Nije ni čudo onda što „francuski seljak kada slika đavola na zidu slika ga kao poreskog egzekutora”. Zemljarina, velika ili mala, jeste najtipičnija pojava oduzimanja jednog dela seljakovog viška rada, a to lje poreski institut koji traje, u svim zemljama i svim krajevima sveta. On se modđifikuje, sma-

11), Kap. III, 2 str. 249.

1) O zaduženju seljaka kod nas govorićemo odvojeno, u kasnijim člancima. , 19) Što niukoliko ne umanjuje aktuelnost ovih cifara. Svi faktori koji su ovde uzeti u obzir deluju i danas i mala pomeranja koja nisu samo u korist nego i na štetu seljaka ne mogu ni malo izmeniti opštu sliku i oshovmu tendenciju.

*