Naša stvarnost

JANKO VESELINOVIĆ :. 688

u koncert medjunarodne literature. Time nećemo da potcenimo značai koji Janko Veselinović ima za srpsku literaturu.

*

Prilikom nedavnog podizanja spomenika ovom klasiku srpske seoske literature (1862—1905), ponovo su se čuli oni nazdravičarski sudovi toliko karakteristični za našu zvaničnu kritiku, i ona familijarna ćeretania o „našem Janku” koja su se 'ćevapski- sevapski vodila na priredbama i po stranama velikih listova. Mi ne mislimo da ije Janko Veselinović literarni velikan prema kome možemo danas, irideset i jednu godinu posle njegove smrti, osećati drugo nego istorijski pijetet — ta ovaj slatkorečivi seoski uča, svešteničko dete, bio je nesavremen sanjar već i u svoje doba, i sa svojom idilikom nečeg što |e neminovno prolazilo bio ie po strani od istorijskih, i društvenih zbivanja već u svoje dane; ali bismo bili nepravični ako bismo potpuno odbacili ili ukratko likvidirali Janka Veselinovića, seoskog idiličara i idealizatora nacionalne prošlosti. On je doduše od mladih književnika dosta napadan,” kao oličenje iluzionističkog, neistinitog prikazivanja stvarnosti na selu, i to je shvatljivo u momentima kada jedan nov, fanatičan realizam mora da izvojuje pravo opstanka za svoje teme i svoj savremeni način prikazivanja. Danas, kada se kod širokih čitalačkih sloieva i kod nas već afirmisao novi realizam, koji teži da pored tačnog prikaza pojava i odnosa u društvu da ioš i žive težnje onih društvenih snaga koje su nosilac napretka, može se o Janku Veselinoviću govoriti sa objektivnošću lišenom svake oštrice. Smatramo da naše mlade kritičare očekuje |oš veliki posao revizije vrednosti naše prošlosti i objektivno procenjivanje značaja pojedinih epoha, ljudi i dela.

*

Šest godina bilo je Janku, sinu sveštenika u imućnom mačvanskom selu, kada je u Srbiju dopro jedan snažan talas, kada je počiniao da prodire jedan novi duh, za koji su već pripremliene materijalne osnove u zemlji. Uoči sedamdesetih godina dva snažna socijalna kritičara ponela su sobom omladinu Srbije, Svetozar Marković i Ljuben Karavelov. Ognjište · toga duha bilo ie u Rusiji, u snažnim previranjima posle prividnog oslobodienia kmetova i u eri prodiranja industrijskog kapitala i naglih društvenih diferencijaciia. Černjiševski, Pisarev — to su bile zastave srpske omladine. Bio je to čitav jedan zanos, opisuie Jovan Skerlić, mlada Srbija, stara tek nekoliko decenija, bila je sva u previranju, duhovi su tražili nove puteve – i nove socijalne oblike. Srbija se nalazila u privrednom. poletu, te je osvajala i onu kulturnu hegemoniju koja ie ranije pripadala Vojvodini; u samostalnoi nacionalnoi državi razvijala se privredna delatnost, već uveliko su nestajali stari patrijarhalni