Naša stvarnost

90 ı NAŠA STVARNOST

oblici privrede i života, novčana privreda, sručivši se na nedavno |oš patri{arhalnu sredinu koja je davala danak turskim vlastodršcima, potisnula ie staru naturalnu privredu, i razume se, istorijskom neminovnošću, načinjala stare moralne vrednosti i životna shvatania zasnovana na seoskoj zadruzi.

Dok su skoro svi značajni duhovi sedamdesetih i osamdesetih godina pristupali „novoj nauci” koja ie dodeljivala razumu da unosi svetlost u zakonitošća uredjeni svet i koja je tražila pravednije društvene oblike, dok su i Vojislav Ilić, i Laza Lazarević, pa čak i kasnije ultrakonzervativac Ljubomir Nedić pisali prirodno-naučne članke ili prevodili dela naučnog materijalizma, Janko ie u udobnoi kući svoga oca sveštenika upijao u sebe neke spoljašnje harmonične oznake zadruge, i zadojio se onom platonskom ljubavliu za selo kakvo je sve više postajalo samo još uspomena, da bi kasnije, tužeći za propadanjem tog divnog idiličnog uredjenia, ostao zanavek tudi i bez razumevanja za presudne promene u privrednoj i društvenoi strukturi svoje zemlje. Šlo ne isključuje ni naimanje da se on literarno oplodio onim kulturnim poletom koji ie zavladao upravo u njegovom detinistvu. Ovai talentovani pripovedač, sa narodskim, svežim iezikom i slikovitošću u prikazivaniu, pokazao se kao poluliteraran diletant kada je u „socijalnim romanima” pristupio nekim društvenim problemima („Borei”, „Junak naših dana”), dok sa velikom ljubavlju uspeva da svim bojama svoje pesničke palete dočara idilične prizore tako mile mu patrijarhalnosti sela. Tipični seoski inteligent, odrastao na selu ali bez veze sa teškim radom i brigama seljaka, koji svom svojom stečenom kulturom samo sublimiše i idealizuje svoju povezanost sa slojem imućnih seoskih gazda ili zadružnih starešina (svugde skoro on poštenog i sposobno seljaka prikazuje kao bogatog i uglednog), on selo opisuje onako kako ga neki posmatrač sa izvesnog rastojania može posmatrati nedeljom kada je ono uparadjeno, kada se pred crkvom skuplja dobra pastva da bi se posle liturgije odala bezazlenom narodnom veselju, a i sama priroda je kao doterana za tu arkadijsku idilu. Nećemo biti nepravični, ne prebacuiemo Veselinoviću što nije u svojim delima prikazao neke strašne društvene zaoštrenosti na selu, osiromašavanje ogromnih razmera, bedu i odliv seliaka bez ičega na gradsko robotovanje. Ranković je doduše u isto doba dao baš ovakav prikaz sela, ali možemo primiti da se u mačvanskom selu te pojave još. nisu nazirale takvom silinom kao u siromašnijim krajevima Srbije. Bez veze s tim, prikaz Veselino· Vicćev je netačan, jednostran, iluzionistički, jer kroz njega selo prosijava kao u dragim uspomenama na davno ostavljeno rodno selo, i oskudnost sela blešti u nekoj umilnoi svetlosti kao da je to najveće moguće blagostanje. Netačan zato, što je seosku zadrugu, koja se već rasprštavala pod navalom novčane privrede u politički izmenjenu sredinu, prikazivao kao jedinu