Naša stvarnost

JANKO VESELINOVIĆ 91

stvarnost sela, otstupanja tumačio kao anomalije, a ugroženost , zadruge oplakivao kao rušenje moralnih i kulturnih vrednosti.

On pri tome nije prikazao nijednu od onih stvarnih snaga koje kreću društveni razvitak i pomeranje društvenih odnosa, nego iznad svega lebdi neka večna, stihijska, sudbinska sila. Uporedjivali su sa Turgenjevim srpskog Veselinovića i hrvatskog Djalskoga — ler su tobože i oni kao i on izražavali sa lirskom setom nešto što prolazi. Ovim se čini nepravo Turgenjevu; ovaj snažni pisac „Oceva i dece”, ovaj pripovedač divnih „Lovčevih zapisa”, i pored izvesne sentimentalnosti prema nekim pojavama koje su iščezavale, prikazao je stvarne odnose i društvene snage svoje sredine i svoga doba, ma i nepotpuno, ma i ptristrasno, i svojim zapadnjaštvom „preistavliao nešto napredno, nasuprot reakcionarnoi rasno-religioznoi mistici besomučnog genija Dostojevskog i naivnoj platonskoi ljubavi prema selu „narodniaka” okrenutih od „Zapada”. Veselinović je baš jedan od platonskih poklonika naroda, shvativši narod kao imućne seoske domaćine opkoljene romantičarskom oreolom. Ne može se reći. da Veselinović nije dao i ubedljive opise bede, niti da niije pri-! kazao socijalne tragedije na selu (ističemo samo „Malog pevača” i „Robijašicu”). Svojim lepim, gipkim jezikom, svojim prostim načinom prikazivanja, on ie dao nekoliko bisera srp-, “ske pripovetke; ali u svim prikazanim seoskim tragediiama manifestuju se slepe, stihijske, sudbinske sile, ili je pak ljudska zloća stupila protiv „raiskih duša”, „adamskih kolena”, „dobričina”, „jarana”; idilične ljubavne sreće narušava sudbina da brak nema blagoslova dece, a beda — ona je tako nešto tu Uz ostalo, nešto što je tužno, ali odredjeno unapred nekom višom voljom. U priči „Mali pevač” pisac, opisujući bedu koju je zatekao u kući gde leži na samrti jedan dečak, kaže: „Hteo sam nešto reći, pa zavezah. A mogu li koreti sirotinju, što je sirota?”

Shvatajući društvo kao nešto jednom odredjeno, socijalni

konzervativac Veselinović, stran političkom radikalizmu kao i'

nenaklonjen težnjama za slobodnim industrijskim razvitkom i privrednim širenjem Srbije, jer to ugrožava patrijarhalno gazdinstvo i zadružni oblik, hvata se grčevito za sve životne oblike koje je zatekao na selu ili hteo da vidi tamo, i pokušava da ih ovekoveči. Sa koliko liubavi je on opisao tip ijedne žene koja se sva podtiedila patrijarhalnom moralu, služeći muža i DOTrO-. dicu, odričući se lične sreće zbog porodice muža i posle njegove smrti — Kroz pričanje stare Vide u priči „Na prelu”. Sa koliko ozbiline i pobožne pažnie je opisao sve predrasude, sve suje-

verice, sve vradžbine, sve one zastarele oblike života koji su

se održali u jednoi patrijarhalnoj sredini, otsečenoj od privrednog i kulturnog života Evrope, a tek nedavno emancipovanoji od feudalnog ropstva pod Turskom. U svome naikarakterističnijem delu, u romanu „Selianka”, on daje ijedan priprost i dirliiv život žene od udaie do smrti, od trenutka kada se uz tugu

*