Naša stvarnost

BORA STANKOVIĆ 97

društva. Za vreme turske uprave trgovački red, vredan i bo'gat, imao je povlastice i moć. Sa dolaskom Srba ona je izgubila čifluke, zemlju su uzeli seljaci, trgovina je naglo opala. Nije ni bilo vremena da se nadju novi putevi. Jedno patrijarhalno klasno društvo, petrificirano u svojim principima, ne može da ima socijalne elastičnosti. Ovo naglo siromašenje brzo ie izme-

nilo fizionomiju toga starog društva. Bora je svu svoju ljubav,

bio sačuvao Za staro Vranje, „stare dane”. Ne voli on novo

Vranje, oronulo, prliavo, sa izrivenom kaldrmom i opalim čes-

mama, sa sirotinjom i zelenašima, sa činovnicima, novim načelstvom, novim dućanima, „kasinom” i ljudima u pantalonama.

Ma koliko voleo staro i stari grad, Bora je ipak verno naslikao katastrofe i tragedije koje su bile upravo rezultati takve atmosfere. Naročito je duboko izvajao fizionomiju patrijarhalnog morala, domaći život, odnose u porodici, položai domaćina i žene, svemoć čaršije. Ništa u svemu tome nije bilo tako svirepo kao neka nevidljiva moćna ruka, koja drži zavezane strasti u džaku. Unutra i krv, ali nipošto na dan. Gazda Mladen, moćni šef svoje familije, radi ne za sebe već za kuću; on je u _ sebi, pod pritiskom čaršije, izgradio racionalni aparat, koji ie samleo njegovu mladost. On može sagoreti od strasti, ali u sebi; ni pramen dima neće izići na videlo. Morao je da preboli svoju tešku ljubav; niko ne zna kakav {e otrov nosio u sebi; umro je, ali je na tefteru ostala ipak mrlja nečiste krvi; tu iza računa brižl<ivo vodjenih za kuću, napisao je ove reči: „Umreću ranjav i željan”. Šef kuće i rodbine |e svemoćni SOspodar, despot; prema njemu stoje samo poslušnost, respekt i strah. Nije svako kao Mladen. Starešina kuće može sebi dopustiti sve, baciti kuću na karte, upropastiti imanje, udati kćer za koga hoće. Efendi Mita udaje Sofku, a i ne pita je.

U tome sistemu morala naročito je strašan bio položaj žene. S te strane Borini su romani čitava optužba jednog socijalnog reda. Adžika je mogla imati ugled u čaršiji, ali je kod kuće živela skoro kao bula: retko izlazi, ustaje na noge kad muž naidje, liubi ga u ruku. I boluie od „derta”. I niu muče žedi i „hečista krv”, samo ona nema gde da je prospe. Njen je „dert” bio dublji; morala se miriti. Za bol te žene niko nije znao, niti hteo da zna. Taj duboki „dert” žene ostao le u vezu na djerdjiefu. Ni pesma, koja je tako praskavo opevala muški „dert”, o bolu žene nije smela da govori. Rekla {e tiho, nežno, kao mi-

lovanje nekim uzaludnim lekom: „Zašto veliš, mila kćeri, da te»

glava boli?” Tu ženu smela {e samo da boli glava. Sva Tašanina individualnost sastojala se u tome što je prvo gazda Mladenova kći, a zatim Hadži Stevanova snaha. Udovica, ona mora tri godine da žali muža, sa zatvorenim prozorima i spuštenim zavesama. I kada se, pobedjena strašću, u borbi za svoju individualnost, baca Sarošu, Turčinu, skitnici, u zagrljaj, familija je svirepo kažnjava: daje joi „božjeg čoveka”, Paraputu, nemog,

a