Naša stvarnost

138 NAŠA STVARNOST

imaginarnom dekretu koji do danas još nismo imali prilike niotkuda da čujemo. Bilo bi vrlo korisno kad bi autori te rečenice malo opširnije progovorili o tome, kako ki se ta vetrenjača koja int je možda još subjektivno potrebna, najzad srušila, da im otvori put u konstruklivan, plodan rad. Talenat se ne opravdava nego se od talenta i zahteva. Talenat koji ne odgovara zahtevima svog vremena sterilizuje se, prestaje da bude talenat, uguši se u sebi samom. Niko zdrav umom hije pledirao za neku „dekretiranu „socijalnu” šematiku”, to i autori predgovora vrlo dobro znaju. A isto tako su besmislene i Magjarevićeve olimpijske primedbe o nekim „vulgarizatorima književnosti”, o nekoj „liniji” itd. Besmislene su jer su, u takvom nonšalantnom, nadrealističkom obliku, neefikasne. Zašto ne naznačiti te vulgarizatore književnosti! Na taj način bi doprineo i sebi i raščišćavanju tih zabluda od kojih ne pati samo on. A ako pod „vulgariziranjem” književnosti podrazumeva književnost najširih narodnih slojeva i za najšire narodne slojeve, književnost pristupačnu i sadržajem i formom njima, — Što, verujemo, kod Magjarevića nije slučaj — na taj način se konačno i nepovratno sahranjuje u malogradjanštinu, protiv koje s pravom, ali tako neubedljivo ustaje.

Mnogo je šematike, mnogo je usiljenog u ovoj zbirci. Jurčićeve pesme, šture, bez toplote, govore o dugom i mučnom traženju izraza. Bakula, izuzevši pojedine retke žive stihove, šematičan je katkad do neukusnosfi („Život šegrta”). „Četiri zla” je dobra pesma ali kez perspektive, plačevna, kao većina pesama u „Ogledalu vremena”. Ima duhovitih momenata u „Proštenju” Magjarevića. Njegova „HRacija”, prosta, narodna, sasvim „racionalna” pesma, iako još formalno nedozrela, Živ je oftsečak stvarnosti. Još ponajširi sadržajno, najveštiji u izražajnom pogledu je inače baš ne mnogo savesni N. Simić („Automatski bife”, „Zakrpljena ljubav”). Kod njega krepkost izraza često otkriva frazu koja nas ne uverava u autentičnost, a njegovo naglašavanje formalne strane poezije nije u saglasnosti sa alikavošću ı katkad nekorektnošću u poetskom pa i jezičnom pogledu. Donekle začudjuje da se VI. Magjarević, urednik „Glasa omladine”, sclidđarisao sa Simićem koji je vodio dosta nezgodne polemike protiv socijalne literature i propratic smrt Henri Barbusse-a neukusnim „nekrolggom” po kome je njegovo literarno delo „socijalni kič”. Primedba Simića, malo razmetljivo-patetična, da je „napadan i s lijeva i s desna” ne kazuje ništa naročito, jer ukoliko je bio „napadan” s „lileva” (kod nas se nažalost odomaćilo da se objektivna kritika tretira kao „napad”), on je za to davao stvarno razloga, i bolje bi bilc da je korigovao ono što je na njemu kritikovano. Ukoliko on ima talenta, koji ponekad izbija iz zahuktalih stihova, on bi trebalo đa ima i osećanja odgovornosti.

Dok je Simić već uglavnom formirana ličnost, ostali su još mlađi i 1oš u razvoju. Od njih očekujemo da svojim razvojem zadovolje one nade koje se ulažu u njih. LK.

„PRAVDA”, NOVINARSKO UDRUŽENJE I NOVINARI

Ib oktobra petorici svojih saradnika administracija „Pravde” je isplatila pola plate (uhatrag do prvog), i na šalteru je ovima rečeno pojedinačno, bez ikakve molivdcije: „Niste više naš saradnik”. Dotični nisu