Naša stvarnost

39 NAŠA STVARNOST

U podrume što niste pošli! Sa plinskom maskom! U bolnicu da ste se skrili! Njen znak vide avioni! Avaj, bolnice plamte!

Bolesnici urlaju mahniti!

Svoj samrtni izmet bacaju kopci Junkersi i Kaproni.

Spasavajte se!

Nadjite utočišta!

Vi niste krivi!

Ali smrt odasvud vreba, kao lopov svud se krada. Vazduha! Vazduha!

Čujete li kako se dečica guše?

Čujete li kako se guše usred razaranoga grada?

Ljudi žive u svetu koji brane il žele da izmene, ljudi muče il trpe,

čuvaju kule

ıl stvaraju svet.

Ljudi se bore —

za platu, za himeru, za ideju ili nadu —, muškarci * žene, razumeju: za ideju treba i mret.

Ali zašto umiru mala, nevina, luda deca

Ona još nisu odrasli.

Još nisu čuvari il borci.

Ceo život pred njima.

Nečitana knjiga, netaknuta čaša. Tek bi dobijala oblika,

postala silnici,

lutke

il tVOTCI.

Al umiru. Lica tek dobiju izraza. Oči tek pitati počinju. Čujete li kako odasvud nešto prodirno, jezivo jeca? U jednoj zemlji se rešava sudbina naroda i čovečanstva! Čujete li? Cvile pred smrt mala, nevina deca?! JOVAN POPOVIĆ