Naša stvarnost

2

PUŠKINOVO DELO

Ima tragične ironije u onome što bi se moglo nazvati roman Puškina i Evrope. Više od ma kog drugog ruskog pisca, Puškin je osećao ljubav i nostalgiju za jednim Zapadom koji mu je izgledao kao pravi dom, kao home (ognjište) njegovog duha. Ali mu nije bilo dato da vidi Veneciju ili London; smrt mu je došla od jednog Zapadnjaka, Alzašanina d'Anthes-a. A docnije, njegovo delo, do neba uzdizano u Rusiji, nije uspelo da izazove čak ni naimanji znak pažnje od strane Evrope. Francuska se pokazala osobito surova: „Plitak ie vaš pesnik”, govorio je Flaubert Turgenjevu. Ako ie Mćrimće imao izvesnog interesovanja za Puškina, to nije bilo zato što je u njemu prepoznao velikog pesnika; već mnogo pre zato što mu je taj „Atinjanin medju Skitima” pretstavljao zanimljiv spektakl. Danas još, dok su Dostojevski i Čehov idoli svih intelektualaca, dok jedna ulica u petnaestom kvartu |Pariza] nosi ime Tolstojevo i dok i sam zagonetni Gogolj počinje da deluje svojom tajanstvenom fascinacijom, Evropa ima još uvek samo jedno mišljenje o Puškinu, Flaubert-ovo. Nemci jedino veruju da su otkrili u najizrazitije apoliniskom medju modernim pesnicima preteču onoga što nazivaju „Russentum Dostojewskis”.

Teško ie jednom Rusu da govori o Puškinu Evropljanima, a loš teže Latinima. Nijedna od „slovenskih odlika” ne nalazi se kod njega. On nije mističar, ni dubok, niti varvarin. On nije intiman ni sa Bogom, ni sa Prirodom, ni sa Podsvešću. Njegovo srce nije široko kao srce kneza Miškina, a uzalud bi se tu tom srcu tražila prezriva milostivost Čehova. On ume da razume, a da ne prašta. Njegov svet je ljudski i racionalan svet, kojim vladaju moralni i logički zakoni. Njegov stil je trezven i čedan, čist od svakog egzotizma, lišen neodredjienosti i zbrke. Ali kako ubediti Francuze da je Rusija rodila velikog pesnika ne manje klasičnog no Racine.

Svaka klasična poezija, da bi bila primljena, zahteva izvesan napor, dobru volju koja se ne javlja sama od sebe. Ona „manje pogadia u početku”, a čitalac se teško miri sa iščekivanjem da će „jače pogoditi naknadno”. On na to mora da bude primoran težinom jedne vekovne tradicije (tako je morao da primi stare klasike), deistvovanjem jedne elite pouzdanog i nepokolebljivog ukusa (kao što je bila ona koju je predvodio Boileau), ili kakvom drugom spolinom silom koja raspolaže prestižem ili autoritetom. Jedno strano mišljenje, Osobito ako dolazi iz varvarske zemlje, nikada neće imati dovoljno uticaja da bi primoralo izvesnu evropsku publiku na onaj napor pažnje koji bi iedini mogao da je preobrati. Sve dok se Rusija ne bude nametnula latinskom svetu kao prevashodno civilizovana nacija, Puškin će ostati za Francuze ono što je bio za Flaubert-a.