Naša stvarnost

PUŠKINOVO DELO 5

Snažan i suv kostur, stroga nagost, odbacivanje svega što nije neophodno za celinu, to su najprimetnije osobine Priča (kao i Pikove Dame); to su isto tako i bitne crte „čistog pričanja”, bar u njegovom klasičnom vidu. Ali treba više ioš da bi se doseglo do čistote: otsustvo svakog slučajnog i spoljineg interesa, čovečanskog ili psihološkog, nije dovolino, ako se tome ne doda izvesna doza neverovatnosti, čija je funkcija da osujeti svaki pokušaj, od strane čitaočeve, da tumači jezikom života i iskustva ono što ima da bude shvaćeno jedino u relaciji sa jedinstvom priče. Kao što se, u vozu koji ide, pomeranja putnika vrše u odnosu na Zatvoreni sistem u pokretu, na sistem koji tai voz pretstavlja, tako i ovde ličnosti delaju u odnosu samo na zatvoren sistem koji pretstavlja njihova rodna priča. Izvan te relacije njihovi činovi više nemaju smisla, i ne podleže više nikakvom tumačenju. Po sebi se razume da sama činjenica izbora natprirodnih ili fantastičnih početnih data nije dovolina za sprovodjenje „čistog pričanja”. Romani Davida Garnett-a, na primer, samo su upražnjavanja jedne verovatne psihologije, polazeći od jedne situacije koja nije verovatna. To je, možda, veoma lepa igra, ali ona nema ničeg zajedničkog sa „čistim pričanjem”, kako ga ie obradjivao Puškin. Data Belkinovih Priča sasvim su gradjanske prirode. Naprotiv, da bi čitaocu bilo onemogućeno da izadje iz zatvorenog sistema priče, „psihologija”, logika akcije, to je ono što mora da bude neverovatno, — a ne baš neophodno apsurdno, ni nemogućno, ali bar takvo da kriteriumi psihološke verovatnoće budu tu neprimenljivi, — i kao da se odnosi na neku drugu lestvicu kriterium4a. To je isti tip neverovatnosti koji srećemo u naiboliim delima modernog „čistog pozorišta”, kao što su The Playboy of the Western World [John Millington Synge] i Le Cocu Magnifique |Fernand Crommelynck|].

To je eto sasvim suprotno klasičnom pravilu, koje je verovatnost proglašavalo jednom od osnovnih vrlina. Značenje jedne čiste priče nije u tome što bi ova bila shodna zakonima Prirođe, posmatrane kao sistem poznat i nepomičan, već u tome što takva priča odgovara jednoj neuhvatljivoj i neshvatljivoi Gestalt (lik) unutrašnje šume piščeve; na jedan oelobalan i nedeljiv način, pa ipak kadar da dozove jednu drugu analognu Gestalt u duhu čitaoca. Odista, izgleda da romantičnom dobu pripadaju prvi pokušaji čisto pričanja. Hoffmann*) i Poe bili su, pored Puškina, njegovi pioniri. Ali upravo kada se Puškin poredi sa Poe-om, može se primetiti koliko ie Puškin klasičan, ili, ako se hoće, apoliniski. Jedna Poe-ova „čista priča”, Pad Kuće Usher, naprimer, pretstavlja besumnje izvesno jedinstvo, ali to je jedinstvo boje i atmosfere,

*) Hoffmann je, uostalom, imao izvesnog uticaja na Puškina, v. Pikovu damu.