Naša stvarnost

88

Dosta tih prevoda i nam naše!”

Prekinuo nas je g. Veimar Janković, autor „Državnog pmeprijatelja”, koji je uveravao preko štampe da nije fašista. Govorio je o tome kako iza krize knjige ima nešto dublje, nešto opasno što se izbegava; da izmedju umetnika i publike zjapi jaz; da veo i koprena prikrivaju našu ·sredinu pred nama, da živimo u iluziji i laži. I tražio duhovni preporod naše nacije. Povukao je paralelu izmedju mehaničkog i organskog „poretka, i sproveo fu paraleli kroz društvo, državu, pedagogiju i naciju, na primer: mehanički poredak: materijalno blagostanje i civilizacija, organski poredak: duša naroda, rasna snaga, izjednačenje suprotnosti u jedinstvu nacije.

imitacija, treba

Pogledao sam u neprilict na svoga prijatelja Petrovića, toliko su neke njegove misli (uveren sam bez njegove namere) ličile na misli koje je izneo g. Velmar. Nažalost Petrović često oscilira izmediu suprotnih prin-

cipa, i to uveren sam pne iz zle na-.

mere, nego iz nedovoljno saznania o društvenim odnosima. Takav ije slučaj i sa njegovim poslednjim „romanom „Mladi kurjak”, interesantnim po obradjenom materijalu i napisanim sa priličnim „pripovedačkim „darom. · Pecija mi je istakao kao uzor dobre kritike onu koja je o tom romanu izišla u prvom broju našega časopi• sa, osudjujući naročito Gligorića, koji nepoštedno negita sve što se kod nas stvara. Ja sam „nažalost morao da kažem Petroviću, i objavljujem to i ovde, da se ne slažem s tim da je problematika u njegovom ·romanu ispravno postavljena i rešavana, fe se slažem sa negafivnm stavom GHigorića u pogledu tretitahja problema, oblikovanja likova i motivisanja bOostupaka, iako ne bih mogao afirmisa-

NAŠA STVARNOST

ti sam načm na koji Gligorić izriče sudove. Kod Petrovića stvarno ima misaonih elemenata koji danas, u doba širenja izvesnih ideologija, deluju negativno. Moram da se setim i našega saradnika iz prvoga broja, g. Miloša Savkovića, koji takodjer propoveda shvatanja o kulturnom stvaralaštvu koja danas mogu neugodno da potsećaju na neka shvatanja, sa kojima Savković nema veze. U svojim člancima po časopisima Savković, bez stvarne analize, govori O tome kako smo mi kolonija „stranih kultura”, kako treba da nadjemo „Svoj” samonikli izraz, pri čemu donekle alirmiše pojam rase. Niko od nas ne negira svoj narod, niko se od nas ne odriče pozitivnih tekovina istorije i kulture naroda kome pripadamo. Svaki narod stvarno ima nekih svojih osobina .stvorenih u specifičnim uslovima, ali niti izvesne razlike u osobinama pretstavliaju brane izmedju naroda, niti se istorijski i kulturni razvitak ijednog naroda mogao obaviti izolovano, bez veze sa ostalim naeodima i već stvorenim kulturama, Čak ni privredna aufarkija, oslanjajući se na iscrpljenje narodnih masa, ne može se dugo održaft u doba kada saobraćajne mogućnosti i. razgranatost induštrije čine svet ogromnom celinom u kojoj svaka promena na ma kojoj tački izaziva promene na ma kojoj drugoi tački. A kamo li kulturna autarkija! Ideje i težnje su u svima značajnim epohama istorije čovečanstva prelazile granice zemalja, šireći se nezaustavno, ukorenjujući se tamo gde je bilo uslova za njihovo razvijanje, a #ž#gakržljavajući tamo gde nije bilo materijalnih uslova za hvatanje korena. Nema autohtonih, „samoniklih” ideja, nema kulturnih vrednosti koje pripadaju samo jednoj naciji. Uprkos Milošu Crnjanskom koji je hteo da ogradi pogranič-