Naša stvarnost

~

UMETNIČKA HRONIKA 97

lektualne poduzetnosti, kao ha atak i povredu svoga mužjanskog ponosa i dostojanstva. -

U Aleksandru Uzorovu neiskorenjeno je shvatanje da je muškarac u bračnoi zajednici sve, da kad on pruži ženi materijalno blagostanje ona mora da bude zahvalno potčinjena svim njegovim željama i mislima, a njen lični život da bude samo refleks i kopija njegovog ličnog života. U komađu je istaknuto da stvarna emancipacija žene nije postignuta ako žena bude samo orudje koncepcija, misli svog muža, ako je samo slepa pomoć njegovom duhu. Neometano od njegovih želia za dominacijom i njegove sujete, mora se u punom slobodnom intenzitetu razvijati i njen lični život čije snage ne smeju ostati zarobijene u četiri uska domaća zida. U komadu se ističe bojazan da se te snage ne izgube u po gde kojem bračnom i porodično:iti konformizmu, da žena povedena neotpornošću svoje osećajnosti, negativnim „težnjama onih muškaraca koji nedovoljno svesni, a s nekontrolisanom ili iskonstruisanom verom u svoju prividnu nadmoćnost hoće da pretope njenu individualnost u svoju, ne padne u povučenu rezignaciju i ne otpadne od socilalne aktivnosti.

No, postavljajući i rešavajući ovaj problem procesa emancipacije žene u društvu, pisac je dosta podlegao uzoru svoga komada, Ibzenovoi drami „Nori” po kojoj je konstruisao šemu radnje i ličnosti, pa je uneo u svoje delo dosta nasledjenog, a u boljioi savremenoj ruskoi dramskoj produkciji prebrodjenog psihologiziranja. Sugestije ovog uzora nisu bile samo formalne, već i sadržajne, pa je slikanje žene u novom društvu izvedeno s mnogo neubedljivosti. Na dosta mesta u psihološkom karakterisaniu Marije Uzorov, u njenom držanju i odnosima spotičemo se o krupna pitanja koja nas ostavljaju u nedoumici i neizvesnosti. Nije objašnjeno i shvatliivo u komadu zbog čega je naprimer, Marija Uzorov izgradjena i aktivna militantkinja, prihvatila bez kritičkog rasudjivanja i otpornosti takvu bračnu zajednicu koja ie svojom lažnom, prividnom srećom u punoj i gruboi protivrećnosti i sa ostvarenjem one istine u braku i ravnopravnosti žene, koje je ona u borbi propagirala. Zbog čega ije ona, takva militantkinja i tako duhovno snažna žena, mogla biti zasenjena fizičkim preimućstvom muškaraca i pretpostaviti neodredjenog i površnog Aleksandra Uzorova, nesebičnom, čvrstom i istrajnom Japaridzeu i kako je ona mogla s takvim duhom i s takvom ideinom izgradienošću rodleći bezizraznoj atmosferi udešavanog, komporomisnog bračnog komfora. Radnja drame kontradiktorna je sa onako koncipiranom ličnošću Marije Uzorov od strane pisca. Otkud takva žena od koje se zahtevala prečišćenost u pogledima i odvažnost u duhu da bude onakav slabić u braku, da tako dockan sagleda bleferstvo, malodušnost i neskrupuloznost svoga muža, a po sagledanju da pokazuje takvu kolebljivost, da njena rešenost da odlučnim i snažnim zamahom izidje iz lažne situacije padne pred jednim zagrljajem

7