Naša stvarnost

8 THOMAS MANN

. . . Ta zemlja stoji na rubu privredne katasfrofe, i uplašeno se prema njoj pružaju ruke njenih „neprijafelja” da bi tako važnog člana buduće zajednice svih naroda ofrgli od ambisa, da bi joj pomogli, samo ako hoće da se urazumi i da se snađe u islinskim pofrebama svešiskog časa, umesio što izmišlja kojekakve licemerne nevolje iz bajke. Šta više, ugroženi i omelani moraju najzad još i da joj pomažu da ne bi povukla za sobom čitav kontinent . . . Zrele i obrazovane države — pri fome pod „obra-– zovanjem” podrazumevam poznavanje osnovne činjenice da ra nije dozvoljen — poslupaju prema foj velikoj, ugroženoj i sve ugrožavajućoj zemlji, ili tačnije prema onima kojima je pala u ruke, kao lekari prema bolesniku: sa mnogo obzira i opreznosfi, sa neiscrpnim, iako ne baš časnim sfrpljenjem; ovi pak misle da treba profiv njih da vode „politiku”, politiku moći i hegemonije. To je nejednaka igra. Ako jedan pravi „polifiku” kada drugi i ne misle više na politiku nego na mir, prolazno mogu da mu dopadnu izvesne koristi. Anahronično neznalašivo u pogledu istine da rat više nije dozvoljen, može, naravno, za izvesno vreme da ima neki „uspeh” nad onima koji fo znaju. Ali teško narodu koji bi na kraju, ne znajući više kud će ni kako će, zaista potražio izlaza u užasu rafa, mrskom i Bogu i ljudima! Taj bi narod bio izgubljen. Biće bijen da se više nikad ne digne.

Smisao i cilj sadašnjeg sistema u mojoj domovini jedino je taj i može da bude jedino faj: dovesti . . . narod u formu za budući ral, napravili od njega bezgranično povodljiv, nikakvom kritičkom misli ne nagriženi, u slepo i fanatično neznanje. okovani ratni insfrumenalt. Neki drugi smisao i cilj, neko drugo izvinjenje, on ne može da ima; žrtvovanje slobode, pravde, čovečanske

sreće . . . opravdavaju se jedino idejom bezuslovnog Osposobljavanja za rat. Čim bi pala ideja rafa, kao cilja samom sebi, to bi bilo samo još mrcvarenje ljudi, — bilo bi potpuno besmi-

sleno i izlišno.

Isfinu da kažemo: ono i jeste i jedno i drugo, besmisleno i izličšno, — ne samo zalo šfo im neće dozvolili raf, nego zato što s obzirom na svoju ideju-~vodilju, apsolutno i „tofalno” osposobljavanje za raf, postižu suproino od onoga čemu feže. Nijedan narod na zemlji danas nije u fako maloj meri kadar, fako skroz naskroz nesposoban da podnese ral, kao ovaj narod. Što ne bi

imao saveznika, ni jednog jedinog na svelu, to je prvo ali i naj- -

manje. Ta zemlja bi bila sama, i u svojoj usamljenosti doduše još uvek strašna; ali ova bi bila još sfrašnija, jer bi bila usamljenost od same sebe. Duhovno reducirana i unižena, moralno ispražnjena, iznutra pocepana, u dubokom nepoverenju prema svojim vođama i svemu šlo su u foku godina s njom učinili, duboko strašna samoj sebi, bez znanja, ali puna zlih slufnji, pošla bi u ovaj raf — ne spremna kao 1914, već čak i fizički u onom sltanju kao sedamnaeste, osamnaesle. Deset od sto uživalaca tog sistema, i oni već upola ofpađeni, ne bi bili dovoljni da dobiju