Naša stvarnost

JEDAN DOKUMENT 7

„svel” i njegovo učešće bili su za mene uvek samo prijatna slučajnosf. Te knjige su plod uzajamne vaspilne povezanosli nacije i aulora, i računaju sa preipostavkama koje sam i ja lično tek pomogao da se sivore u Nemačkoj. To su nežni odnosi kojima je potrebna nega, i ne freba dozvoliti da ih polifika nezgrapno raskine. Ako kod kuće i ima neslrpljivih koji bi, sami zlostavljani, zamerili ćutanje onome koji živi u slobodi, velika većina, nadao sam se, razumeće moju uzd/fžljivosil, čak će mi za nju biti zahvalna.

To su bili moji naumi. Bili su neizvodljivi. Ne bih mogao da živim, ne bih mogao da radim, ugušio bih se da nisam kadikad, kao što lo slari narodi kažu, „oprao srce”, da s vremena na vreme nisam dao jasnog izraza neizmernoj odvrainosfi prema onome što se kod kuće . . . dešava. Zasluženo ili ne, pred svetom je moje ime vezano za pojam jednog nemsliva koje svet voli i poštuje; da baš ja budem faj koji će jasno prolivurečiti krivoIvorenju koje je sada nemsivo prefrpelo, to je bio zahfev koji je uznemirujući prodirao u sve slobodne umehfničke snove kojima bih se ja tako rado predavao. Zahtev koji je feško mogao da odbije onaj kome je uvek bilo dano da se izražava, da se u reči oslobađa, kome je doživljavanje uvek bilo jedno sa jezikom koji ga prečišćujući oslvaruje za frajnost.

Tajna jezika je velika; odgovornost za njega i njegovu čistoću simbolične je i duhovne prirode, on nipošlo nije samo .umefnički, nego opšlemoralni smisao, on je odgovornost po sebi, naprosto ljudska odgovornost, pa i odgovornost za sopsfveni narod, održavanje čistoće njegove slike pred licem čovečanstva, i u njemu se doživljava jedinstvo čovečnog, celina humanog problema, koji nikome ne dozvoljava, ponajmanje danas, da odvaja duhovno-umehfničko od političko-socijalnog i da se profiv ovog izolira u ofmeno-„kullurnome”; onaj isliniti folalitef, koji je sušti humanifel, i protiv koga bi se zločinački ogrešio onaj koji bi se, recimo, poduhvalio da „lolalizira” deo foga čovečnoga, poliTiku, državu.

Nemački književnik, posredsivom jezika naviknut na odgovornosl; Nemac, čiji se pafriofizam — možda iz naivnosli — ispoljava u veri u neuporedivu moralnu važnosti onoga šlo se u Nemačkoj dešava, — zar on da ćuli, da sasvim ćuti pred svim fim . .. što se dešava u domovini? . . . To nije bilo mogućno. | fako su, profivno programu, došle izjave, gestovi, koji su se neizbežno prelivorili u stav, koji su doveli do apsurdnog i bednog čina moje nacionalne ekskomunikacije.

Sama pomisao na to ko su li ljudi kojima je data ta bednospoljna slučajna moć da meni osporavaju moje nemstvo, dovoljna je da pokaže svu komiku ovog čina. Zar ja da sam vređao Rajh, Nemačku, izjašnjavajući se profiv njih! Oni imaju fu neverovafnu smelost da sebe identifikuju sa Nemačkom! Kad možda nije dalek frenultak kada će nemačkom narodu najviše biti slalo do loga da ne bude identifikovan sa njima . .

ff Cup a