Naša stvarnost

12 BRANKO MILOVANOVIĆ

Imao je vremena samo da skoči levo uz zid, spofaknuvši se o nekoga u mraku. U radilištu je bila panika, urlikanje, isprekidano dozivanje. Video je kako se lampe, ručne lampe pomeraju, mešaju. Prvi vagonet je projurio pored njega, a neposredno za njim drugi, treći, dvadeseti, svi. Oni su se zarili u grupu na orfi, uklještenu u polukrugu zidova, u fu rudarsku, nezašiićenu mišolovku iz koje se nije moglo umaći, jer skrefnica nije bila osigurana. Zaglušujući udari prekinuli su urlik mase, težak, zakoviilan, kao oluja, sastavljen od piskavih i promuklih, uzdrhša– lih glasova. Poslednji vagonet, pošto je ceo prostor na radilištu bio ispunjen iskrivljenim, polomljenim, unakaženim vagonefima sa ofkinufim fočkovima, odbivši se od njih sjurio se levo, duž zida, usekavši u njemu duboku brazdu, zakačio ga, bacio na pod i zasuo komadima rude. Crvena sveflost blesnula je pred njegovim očima, zadrhfala kao vatrene draperije i ugasila se. Kao crna zavesa pada na njegovu glavu, polomljenu ruku, na krvave brazde, fišina.

Prolaze mirno sati. Užasno sevanje u levom ramenu budi ga lagano. Olivara oči i u neprozirnoj noći polkopa ne nazire ništa. Pokušava da se podigne, povređuje ruku; ne može da se raza– bere; ipak uspeva da ustane, oslanjajući se na zid. U ušima mu zuji; on viče koliko može i do njega se ponova vraća jedan pust odjek, razbijajući se o metalne zidove galerije. Niko ne odgovara; on čuje samo svoje bilo.

Polazi napred, spoliče se o vagonet i pada. Besno se diže, okreće kao da ga neko vreba, polazi napred oprezno, zaslaje, osluškuje, zatim ubrzava korake i udara u nevidljivi zid. Svaki šum brzo se gasi; on ne može nikako da se orientiše. On čini pokrele koji liče na pokrete zbunjene, razdražene, uplašene živolinje u ovom mefalnom kavezu noći i katastrofe, pred oporom stvarnošću koju freba dodirnufi kao hladan zid pofkopa. Tišina i mrak ga još više zbunjuju. Misli se kovitlaju, prolaze, iščezavaju i vraćaju se ponovo unakažene sfrahom, izobličene i nepovezane, kao da dolaze iz nepoznate dubine, kao da nisu njegove. Nijedna od njih se ne odnosi na ono što ga u fome frenufku najviše fišfi. Stari pejzaži sa zidova kanfine, kosa devojke na jastuku njegovog krevefa, ogromni fočak u topionici, oblaci kao kupole nad rudničkim predgrađem prolaze pored njega, kovillaju se, spuštaju lagano, rastapaju se neosefno, izdišu, gube se i ponovo vraćaju izmenjeni, nepoznafi, davno zaboravljeni. On ide sa opruženom rukom kroz noć kafasfrofe, nailazi na vagonet, iskrivljen i slupan kao da je bio građen od papira, sapliće se o njega. To je ponovo dodir sa sfvarnošću. Izvijenim šinama polazi nadole, ka ortu.

To je jedino što može da uradi za njih i za sebe. Jedan mlaz svetlosti rudarske lampe, ma i za frenufak, bio bi dovoljan da mu pokaže ono, bedem od vagoneta i ortu. Ali u mraku on mora da dodirne deo po deo od fe užasne slvarnosti, možda prvo ruku, pa izlomljeno gvožđe, grumene rude na hečijem licu,