Naša stvarnost

120 Dr. B. M. NEDELJKOVIĆ

smelnja kulturnom progresu: zajedničari, zadrugari ne mogu uvOdifi nove poljoprivredne mere, oruđa itd. niti vršiti amelioracije, Pošto ne mogu očekivati neposrednu korist od ovih mera. Za izvesne feže radove (melioracione) polrebno je, ako ne svojina, a ono bar duže uživanje, što je nemoguće u prefhodnom fipu agrarnih zajednica. Pod uticajem više faktora koji se stiču, ekonomskih faklora kao: usavršavanje u načinu eksploatacije i kulture zemlje, političkog faktora kao: umanjenje značaja i moći roda (klana), koje nastupa usled sfvaranja države (bilo da se država obrazuje konfederacijom klanova usled neke spoljne opasnosti, bilo da jedna strana grupa osvoji i pokori jednu rodovnu organizaciju); novoosnovana država slabi i razbija moć rodova koji je sačinjavaju i, s druge slrane, ojačava autorite? porodice, koja feži da ostane stalno na zemlji koju je dobila poslednjom deobom: fu konstafujemo isfinsko prisvajanje zemlje od strane porodice, ali svojina koju stiče porodica ima takođe kolektivni karakter, samo kolekfivni karakter porodične svojine mnogo je manje naglašen nego u prefhodnom sistemu.

II Kolektivna svojina porodice

Pored agrarne rodovne zajednice, a obično po prestanku njenom, javlja se, kao što rekosmo, sistem kolektivne porodične svojine:on se da svuda konstatovati i u Grčkoj, i kod Germana, i kod Gala, u Škotskoj, itd. Kod Slovena na jugu održao se do danas kao zadruga (kod Srba), kućna zajednica, velika kuća (u Crnoj Gori) i čeljadna zadruga (kod Bugara). Svojina ne pripada više klanu već porodici-zadruzi. Ova organizacija javlja se obično sa patriarhalnom porodicom: u svakoj porodici starešina (u Rimu fo je najstariji po godinama, u zadruzi vlada demokrakski sistem: starešina se određuje putem izbora) upravlja zajedničkim imanjem, vrši raspodelu poslova između zadrugara, zajedničara, prodaje želvu, zastupa porodicu u ugovorima, pred sudom itd. Šla više, Dušanov Zakonik (1349—1355) kaže u jednom članu: „l kto zlo učini, brat ili sin ili rodin, koji su u jednoj kući, vse da plafi gospodar kuće, ili da dast koji je zlo učinio.” (čl. 71), dakle starešina je zastupnik porodice i u krivicama. Samo, pogrešno bi bilo izvoditi iz ovih funkcija starešininih da imanje pripada njemu: on je samo predstavnik porodice, a baštinska svojina pripada porodici. Stoga starešina ne može otuđiti porodična dobra nifi njima raspolagafi festamentom. U prvoj fazi kolektivne porodične svojine baština se ne deli niti se oluđuje. Šla više, i ono šlo član porodične zajednice pribavi van kuće lo pripada porodici a ne njemu. Međulim, ovaj čisti fip kolektivne porodične svojine fokom vremena menja se pod uhlicajem ekonomskih potreba: podela rada (zemljoradnja, zanali, frgovina) vodi razmeni dobara, javlja se trgovina, i proizvodi se ne samo za potrebe kuće već i za lržišle. | kako ovaj primitivni kolekfivizam predstavlja smefnju (kao i agrarni u preihodnoj fazi) za dalji razvoj poljoprivredne kulfure