Naša stvarnost

76 DANAŠNJICA

FEDERICO GARCIA LORCA

Streljanje velikog andaluskog pesnika Garcie Lorca, koga su u samom počefku generalske pobune ubili u njegovoj rodnoj Granadi, ostaće kao jedno od najžalosnijih svedočanstava istorije o padu ljudskog bića, o neiscrpnom rezervoaru varvarstva. Ova epoha varvarsiva, infelektualne osrednjosti i mržnje za sve ono što je preistavljalo do danas najviše vrednosti, odražava se u najodvrafnijem obliku: sfreljaju se pesnici.

Lorca je odlično poznavao bedu andaluskog naroda; on je znao da je izrazi onim divnim jezikom koji je uvek bolje pristajao popularnim narodnim romansama, nego deklaracijama polupismenih generala. Za kratko vreme Lorca je postao veliki narodni pesnik Španije. Besumnje najveći iz svoje generacije i prvi koji je savršeno izrazio patnje i nade „puka”, koji „ćemo prepoloviti ako fo bude pofrebno”. (General Mola). Uspeo je — uprkos mnogim infelektualcima — da pomiri narod i kulturu i da narodu pokaže sve mogućnosfi oslobođenja koje kuliura sadrži.

Garcia Lorca osfavlja za sobom zamašno delo. Objavio je nekoliko knjiga pesama, a među njima i slavni Romancero Gihfano, koji je ogromno odjeknuo u Španiji i Južnoj Americi (sedam izdanja do danas, svako u više hiljada primeraka).

Njegova velika ambicija malo po malo se oslvarivala. Sanjao je da povrafi narodu pozorište i da obnovi prekinulu tradiciju velikih klasika, čije je on mnogobrojne komade igrao u kastiljanskim selima, komade Lope de Vega, Kalderona, lizo de Molina, između ostalih.

Njegova univerzitetska pozorišna frupa, Baracca, bila je svuda primljena sa oduševljenjem. Sam Lorca bio je i glumac i panfomimičar i muzičar. On je zabeležio mnoge sfare narodne andaluske, kastiljanske i galiciske melodije. Bilo mu je fek frideset godina kad je napisao Bodas de Sangre (Krvava svadba).

Njegova najveća želja bila je da bude shvaćen od naroda: radio je za laj mahom nepismeni narod seljaka, radnika i malih ljudi. Njegovi pozorišni komadi, kao i pozorišni komadi velikih klasičnih pisaca, bili su ispresecani zabavnim delovima koji su najčešće uzeli iz folklornih priča ili inspirisani prizorima narodnog živofa. On ih je propraćao melodijama koje je pozajmljivao iz pesama dečjih igara. Ova almosfera čarobnosfi naročito se nalazi u jednom njegovom, ne mnogo poznafom, delu koje je u 1935 godini prikazano u Barceloni: Rozita ili govor cveća, a i u pesničkim infermecima njegove slavne Jerme.

Lorca je nalazio svoje najdublje inspiracije u folkloru čije je sve moquće izvore poznavao, u ciganskim romansama, u pesmama i u muzici stare Španije. Ko hoće da upozna Španiju pesnika freba da čita knjige Garcie Lorca. Cela se narodna duša nalazi u fim pesmama u kojima su izraženi, često arhaičkim fonom, očajanje, ljubav, smrf, pesmama u kojima promiču goruće slike za kojima odmah sleduje izbezumljena i mucajuća zahvalnost prema životu. Voleo je život do očajanja i učinio je da ga i mi volimo. Njegov genije, njegov zanos, njegova rečilosfi, fako fipično andaluski, bili su izvanredno prisni, i njegovi su čitaoci bez napora ulazili u čudesan svet njegovih pesama, u svef u kome se zalazak sunca na Gvadalkiviru, prizori njegove rodne Granade, mešaju sa naivnošću, sa dirljivom prostofom nje-